Naravno, u 21. stoljeću teško se ponašati kao u vrijeme španjolske inkvizicije, za koju, da podsjetimo, nije odgovorna Katolička crkva nego prije svega svjetovna vlast, tadašnji kraljevski par spomenute države. Edukativni, pa i provokativni, medijski članci o seksu itekako su korisni, poglavito mladima koji u dovoljnoj mjeri ne poznaju još uvijek svoje tijelo, međutim, što s pornografijom, još gore, što s moralnim vrijednostima? Naime, jedno je kada mediji prenose neke vijesti, a sasvim drugo kada žele oblikovati svjetonazor građana i utjecati na njihov način života, kad mediji pokušavaju prodati građanima golotinju kao sustav vrijednosti, kao što to godinama čini opskurna RTL televizija koja je svojim dugovima, ali i mrcvarenjem medijskog prostora, zapravo primjer kakvi mediji ne bi trebali biti, odnosno, kakvi su mediji jednom društvu potrebni koliko i atomska bomba čovječanstvu. Pa ipak, zašto ne možemo okriviti SAMO medije, iako medijima možemo zahvaliti na kontaminaciji životnog prostora? Konkretno, kada govorimo o Nemešu, o Marijani, kada govorimo o Big Brotheru i medijima kroz koje je ova suluda emisija ušla u naše domove i domove naše djece govorimo o samima sebi, mi smo to dopustili, mi smo dopustili kontaminaciju vlastitih života. Gdje se izgubio odgoj u obitelji i zašto smo dopustili da djecu otruje jedna kancerogena manjina, mislimo na profitersku manjinu koja bi zbog novca i javna smaknuća redovito prenosila u prime timeu? Zašto dopušteno djeci da gledaju Big Brother, zašto se jednostavno nemamo snage oduprijeti medijima koji donose toliko štete, a nimalo koristi?
Zašto su jedni koji se svlače na ulici pohotnici i pedofili, kako to tvrde naši lopovski mediji, a to isto nisu oni drugi koji se pred djecom i tisućama ljudi skidaju kako bi prosvjedovali? U čemu je razlika s obzirom da dječje oči vide jednu i drugu golotinju? Zašto oni parovi koji se seksaju na javnom mjestu, dakle, i pred djecom, ne završavaju u zatvoru kao i oni novinari te vlasnici medija koji tako nešto podržavaju? Ukratko, ne krivimo samo Big Brother, hrvatske medije, ne idimo linijom manjeg otpora, to je lakši put, ali je taj put ujedno i najopasniji, po našu djecu – naravno.
Zapitajmo se, kakvi smo mi to građani kada sami sebi dopuštamo da na budu relevantan dio života gluposti opskurnih likova hrvatske javne scene, poput Antonije Blaće, Danijele Trbović, Nemeša, Marijane, Severine, Rozge, Ave Karabatić...?
