Sigurno ste, u nekom razdoblju života, doživjeli neku neugodnost, ako ne radi vašeg izgleda, onda radi vaših aktivnosti, mišljenja, stavova i općenito - osobnosti. Do vas su došli komentari, kritike i glasine, da ste fizički ovakvi i onakvi, psihički jaki ili slabi, pristupačni ili arogantni.
Ovo zadnje vas je možda jako iznenadilo, pogotovo zato što ste o sebi imali lijepo mišljenje, da ste dragi i imate lijepu osobnost. Pitali ste se, otkud nekome uopće ideja da niste onakvi kakvim/kakvom se smatrate, gdje vam i zašto nalazi mane, kad ste toliko uvjereni da je vaš dojam o vama ispravan.
Bili ste ili jeste uvjereni da ispravno zračite, ali ste se iznenadili ili se iznenađujete, kad o sebi čujete loše dojmove. I sigurno se pitate, kako je moguće, da vi sebe vidite na jedan način, a ljudi vas vide drugačije. Kao da je vaše ogledalo, vanjsko i unutarnje, iskrivljeno i šalje pogrešnu informaciju.
Ali ipak je moguće, niste umislili, ljudi koje srećemo i s kojima živimo, zaista nas vide drugačije, nego što mi vidimo sami sebe.
"What a gift it would be, to realize how we look to others, how silly pretension is, and how we are all just vulnerable and equal human beings." (It would save us from many mistakes and foolish thoughts.) Robert Burns, the great 18th-century Scottish poet and songwriter
Zanimljiva quote, zar ne? Jeste li ikad razmišljali, koliko divno bi bilo, kad biste od ljudi koji su vam zanimljivi, koje volite i koji su vam iz nekih razloga vrlo bitni, zaista dobili točnu informaciju, kakvima vas vide. Bez uvijanja, bez laganja, potpuno iskreno. Da li biste preživjeli golu iskrenost ili vam više godi laskanje i prikrivanje prave istine?
Ne znam za vas, ali ja definitivno ne hodam svijetom opterećena idejom da se svima moram dopasti, pod svaku cijenu. Čak ne niti većini. Moglo bi se reći da mi je sasvim svejedno kome se sviđam, a kome ne. No nije uvijek bilo tako.
I ja sam, nekada davno, imala ideju da mogu mijenjati ljude i njihove dojmove vezane uz mene. O sebi sam se tako naslušala svega i to od prilično bliskih ljudi, kojima ni dan danas ne znam što je točno tada bilo u glavi, da su na mene imali potrebu sipati kritike i uvrede.
Danas pričam s njima, iako možda ne bih trebala, jer ne osjećam se krivom ni odgovornom za njihove postupke i mišljenje o meni. To je bio njihov krivi dojam, koji nisam ja kreirala i zaista su nekima trebale godine, da shvate što točno imaju u meni.
Danas svijetom hodam uspravno i samosvjesno, nemam potrebu rušiti pogled i gledati si vrh stopala, niti osjećati teret nabijene krivnje, za koju uopće nema osnova. Ne osjećam se povrijeđeno, ako me netko, meni nebitan špota. Nekad mi je svejedno i kad to radi netko meni bitan. Jednostavno ga ne slušam, može pričati i kritizirati koliko god ga je volja.
Ali trebalo je doći do toga, do faze, da znam selektirati ljude i za sebe odabrati samo najbolje. Trebalo je doći do faze, da mi nečije primjedbe kroz jedno uho uđu, kroz drugo izađu, neprerađene. Trebalo je doći do faze da ne mislim o nečijim kritikama. A to je zaista bio jako dug proces, koji je trajao desetljećima.
Ne znam dakle, za vas, koliko ste spremni na iskrenost i koliko vas pogađaju mišljenja i kritike vama bitnih ljudi. Ali zato znam za sebe, sve manje me pogađaju jer malo je onih, kojima zaista poklanjam svoje vrijeme, povjerenje i čije me mišljenje zaista interesira.
Ne mislim da sam nešto posebno. Čak ne kažem za sebe ni da sam limited edition. Upravo suprotno, stalno radim na sebi i imam osjećaj da još uvijek tu imam jako puno posla. Ali ne osjećam potrebu razmišljati o tome, kako me danas drugi vide jer uvijek dajem najbolje od sebe, u svim odnosima pa sam pred sobom čista.
Pitaju li se oni kako ja vidim njih i jesu li oni meni zanimljivi i vrijedni pažnje? Razmišljaju li ikad, kako ja vidim njih i jesu li mi dopadljivi, takvi kakvi jesu? Moja prisutnost i druženje s njima, daje im potvrdu da su mi bitni.
Ako nekome treba moja iskrenost, uvijek sam tu, spremna na otvoreni razgovor. I uvijek ću se prije držati pohvale, nego kritike, uvijek ću radije pronaći nešto korisno i lijepo kod nekoga, nego mu tražiti mane. I vjerujem da su takve samo osobe koje su zadovoljne sobom, koje jako dobro poznaju sebe i svjesne su, koliko su neosnovane kritike i pogrešne procjene, zapravo bolne.
„Upoznaj sebe“, jedan je od natpisa u Apolonovom hramu u Delfiju, a do današnjih dana toliko je puta ta poruka upotrijebljena i prožvakana da se već izlizala. Ne čini li vam se sasvim normalnim i potrebnim, upoznati sebe, bez obzira na velike grčke mislioce, koji su ovu i slične misli zabilježili kao osnovna načela?
Trebaju li nam Sokrat i Platon reći, da je upoznati sebe, jedna od naših najbitnijih životnih zadaća? Kad samokritike i samospoznaje nema, onda gledate tisuće kandidata, u raznim reality show programima, koji vjeruju da su popili svu pamet svijeta ili da perfektno pjevaju, a zavijaju poput mačaka u procesu parenja.
Nismo se baš daleko pomakli od Apolonovog hrama, a čak i brojke u nekim istraživanjima, govore da mi više mislimo da imamo samosvijest, nego što ju zaista imamo.
U svojoj knjizi „Why we are not as self aware as we think, and how seeing others clearly helps us succeed at work and in life“, psihologinja dr Tasha Eurich, bavi se upravo ovim pitanjima.
Eurich također kaže, da nije bitna samo naša percepcija sebe, nego i procjena, kako nas drugi vide. Samo kombinacija to dvoje, garantira uspjeh u životu. Naše odnose i dojam, koji ostavljamo na druge, popravit ćemo ako manje sudimo druge, ali i sebe, ne samo naš i tuđi rad, već i sposobnosti.
Ako smo nekim odnosima nezadovoljni, radije pitajmo što, nego zašto. Nemojmo se pitati zašto smo nesretni u nekom odnosu, nego što nas točno čini nesretnim/om. Neki psiholozi savjetuju vođenje dnevnika te tehniku meditacije, koji će pomoći u boljem sagledavanju sebe, odnosa i šire slike nekog problema.
Uvijek možemo i direktno pitati, što točno nekog na nama smeta, ali nema garancije da ćemo dobiti iskreni odgovor. Ova psihologinja podsjeća da postoje tzv. Loving critics i unloving critics te da se neki ljudi uporno bave negativnim kritikama i da od njih ne treba tražiti mišljenje, niti ih shvaćati preozbiljno. Oni naprosto na nama liječe svoje frustracije.
Ljudi kojima vjerujemo, možda će nam priopćiti svoje dojmove o nama vrlo direktno i tada treba znati primiti kritiku i ostati hladne glave, bez obzira o kakvim rezultatima se radi, da li je mišljenje pohvalno ili loše.
Ako se ne usuđujete pitati za iskreno mišljenje o vama, a iz nekog razloga vam je bitno, promatrajte reakcije tih osoba, u raznim situacijama i zapisujte.
Kako ja mogu znati, kako me drugi vide i jesam li na dobrom putu? Po njihovim reakcijama. Primjerice, ako netko pohvali moj tekst i kaže da mu je pomogao riješiti neki problem, jasnije ga sagledati i dobiti širu sliku, sretna sam i zahvalna jer se osjećam korisnom.
Pritom ne bubri moj ego, nego mi to pomaže da se bolje osjećam i da imam bolje mišljenje o sebi, a tada ću i bolje služiti, onima koji me trebaju.
Smatram da je ljudima bitnije uputiti toplu riječ, loviti ih u dobrim stvarima i isticati njihove kvalitete, nego im stalno tražiti i isticati nedostatke.
Kako bi se društvo ispravno razvijalo, ljude treba obavijestiti o pozitivnim stvarima koje čine. Treba im dopustiti da sebe vide korisnima, istaknuti sve dobro u njima i svaku njihovu dobru aktivnost. Kad su umorni od briga, treba ih osnažiti i utješiti, a to se može učiniti i jednostavnim, lijepim komentarom.
Koliko god vi cijenite druge, toliko i drugi cijene vas. Možda ne svi, ali prakticirate li stil pohvale, a ne kritike, brzo ćete primijetiti kako loši otpadaju sami i da ste sve više okruženi kvalitetnim osobama. Te osobe cijenit će vas onoliko dugo, koliko vi cijenite njih.
I za kraj...
Nitko nas ne poznaje tako dobro, kao što poznajemo sami sebe. Nitko nas ne može i neće upoznati tako jako dobro, kao što možemo i budemo upoznali sami sebe. Iz tog su razloga jako bitna naša iskustva, preko kojih učimo, poznati i razumjeti sebe.
Način na koji vidimo sebe je u suprotnosti s vanjskim dojmovima. Najviše vremena provodimo sami sa sobom, dok ostali s nama provode samo dio našeg vremena i stoga ne mogu znati kako se osjećamo, što mislimo i zato ne mogu biti svjedoci svih perioda interakcije, izmjena informacija s drugima, i sa samim sobom.
Najviše informacija opet imamo o sebi, ma koliko naš život bio obogaćen druženjima i interakcijom s drugima. Mi ne možemo znati tuđe misli, osim ako nam ih ista osoba priopći.
Ono poznato „znam što misliš“ zapravo postaje bespotrebna fraza, u većini slučajeva jer nitko ne može sa sigurnošću znati kakve su nam misli, naročito ako ih ne damo naslutiti. A sjetimo se samo koliko sukoba nastaje upravo radi toga!
Ljudi sude o nama i grade dojmove samo na osnovu prikupljenih informacija koje im serviramo, svojom voljom i pristankom. Imaju samo jedan djelić slike o nama, a mi imamo kompletnu sliku. I zato nas nitko ne može potpuno razumjeti, osim nas samih.
Čemu onda toliko traženje i forsiranje tuđeg razumijevanja?