Činjenica da obilježavamo pobjedu nad nacizmom, naravno, nije sporna, nema nikakve dvojbe da je nacizam bio velika prijetnja ne samo svjetskom miru nego općenito opstanku civilizacije, čovječanstva uopće. Zamislite što bi se dogodilo da je Hitler imao atomsku bombu, a nije bio toliko daleko? Međutim, Hrvatska, nažalost, ni kod ovakvih proslava, koje bi trebale biti 'civilizacijski ritual' s kojeg bi se redovito podsjećalo na cijenu koju je svijet platio da bi se pobijedio nacizam, ne može bez političkih lešinara koji su na najmračniji način privatizirali ono što im nikako ne pripada, odnosno, ne pripada samo njima. Osuđujući jednu zločinačku ideologiju komunisti veličaju drugu, svoju, jednako zločinačku ideologiju.
Naime, takozvani antifašisti u Hrvatsku, u stvarnosti, dakako, jugo-nostalgričarski komunisti, sve one koji nisu za Tita proglašavaju fašistima, iako su zapravo istinski antifašisti samo demokrati, dakle, oni koji odbacuju svaki oblik totalitarizma, kako komunistički tako i nacistički, fašistički. Oni su uvijek bili najveća brana nacizmu i komunizmu i to su ostali. Hrvatski komunisti zapravo više i ne žele biti hrvatski komunisti, ni to im više nije dovoljno, razularile se sablasti, krajni im je cilj biti ono što su oduvijek bili, iako su tvrdili drugačije, Titovi, a onda i jugoslavenski, komunisti.
Nedavno je na Hrvatskoj televiziji, uz zastrašujuće fašističko – komunističke gluposti vjerujemo senilnog Fumića, mladi drug iz SDP-a, Mondekar, rekao da je strašno kada se antifašizam izjednačava s komunizmom te da je antifašizam skup vrijednosti, apsolutno je mladi drug, ujedno i povjesničar, u pravu, deklarativno on govori savršeno precizno, u stvarnosti se ponaša kao komunistički golub listonoša.
Naime, tko, ako ne komunisti, izjednačavaju u Hrvatskoj antifašizam s komunizmom, Tita s antifašizmom? Usput, Tito je, baš kao i Staljin, antifašist postao tek nakon napada nacističke Njemačke na SSSR u lipnju 1941. godine. Mondekar se poziva na pokojnog predsjednika Franju Tuđmana, koji je i sam bio u partizanima tijekom Drugog svjetskog rata, te tvrdi da je prvi hrvatski predsjednik govorio o SKH iz Drugog svjetskog rata kao jedinoj snazi koja se mogla suprotstaviti, i suprotstavljala, nacizmu u Hrvatskoj, ako se složimo da je to Tuđman rekao, hoćemo li se složiti s tvrdnjom onih, a njih je jako puno, da je Andrija Hebrang, inače otac profesora Andrije Hebranga i bivšeg ministra obrane Republike Hrvatske, bio najpopularniji hrvatski partizan, komunist, koji je vodio SKH te bio duša i tijelo Saveza komunista Hrvatske?
Andrija Hebrang bio je, uz Tita, najvažnija figura tijekom Drugog svjetskog rata 'na ovim prostorima', u Hrvatskoj posebno, svi ovi samozvani antifašisti, od Fumića do sličnih komunista, ljubili su tlo kojim je Hebrang hodao, a onda je Tito pokazao, po tko zna koji puta, pravo lice, staljinističko, boljševičko, i dao likvidirati Hebranga koji je tražio nešto veću samostalnost za Hrvatske sklopu Jugoslavije. Kada se pozivaju na antifašizam, zašto hrvatski komunisti ne žele biti Hebrangovi, a ne Titovi, antifašisti? Osporava li netko možda, od svih ovih lešinara, od kojih su neki u Drugom svjetskom ratu obijali kokošinjce po selima, antifašizam Andriji Hebrangu i zar nije groteskno da se ulica hrvatskog antifašiste Andrije Hebranga u Zagrebu, spaja s Trgom njegovog ubojice, jugoslavenskog diktatora, Josipa Broza Tita?
Treba li veći dokaz da su se hrvatski komunisti u potpunosti razotkrili kao paraziti kojima je zapravo stalo isključivo do izgubljenih privilegija koje su imali u bivšoj Jugoslaviji, a koje su, srećom, dobrim dijelom zauvijek izgubili, kao što su izgubili državu koja im je nepovratno nestala? Svinjarijama o Titu komunisti neće dobiti ništa, osim prijezira većine hrvatskog naroda.