Prve veće probleme Slavko Goluža imao je s medijama čiji su se vlasnici besramno bogatili dok se Hrvatska borila za opstanak, dakle, u jeku velikosrpske agresije, na Olimpijskim igrama u Londonu prije dvije godine, kada je Goluža spomenuo Oluju i grdno pogriješio, barem, ako je vjerovati medijima koji su indirektno odgovorni za pljačku Hrvatske tako što su tu pljačku podržavali, u napadu na Golužu iskoristili su čak i lažnu Angelinu Jolie, samozvanu mirotvorku koja ne razlikuje Kambodžu od Hrvatske, Ninu Pavića od Al Capone, zlobnici će reći da je ovo posljednje teško razlikovati, no, mi s njima nećemo složit.
Al Capone je ipak bio kriminalac, Pavić to nije. Suvlasnik EPH po hrvatskim standardima je svetac koji tu i tamo zna zaboraviti platiti porez. Što ćete, čovjek je pomalo rastresen, vjerojatno pod stresom što je posljedica rata u kojem nije sudjelovao, osim što se bogatio dok je rat trajao.
Novu pogrešku Slavko Goluža napravio je, barem po mjerilima Jutarnjeg lista i nekoliko hrvatskih klevetničkih portala, kada se nakon polufinala protiv Danske, koje je Hrvatska pomalo očekivano izgubila, usudio reći istinu, dakle, usudio se reći da su lopovi iz Njemačke, sudački njemački par, opljačkali Hrvatsku sudivši Hrvatskoj polufinale kao da je riječ o procesu za ratne zločine, skoro pa se stekao dojam kako se radi o haškim, a ne rukometnim, sucima. Goluža, naravno, nije pogriješio, rekao je istinu s obzirom na činjenicu da je Hrvatska doista pokradena, što je zaključio i televizijski reporter Hrvatske televizije Drago Ćosić, zbog čega se i on našao pod udarom medijskog šljama.
Goluža je rekao isto ono što se nije usudilo reći hrvartsko novinarstvo, iako je čak i Jutarnji list neposredno nakon polufinala protiv Danske u naslovu suce, uz sjajnog danskog vratara, označio glavnim krivcima za poraz. Rijetko koji turnir, poput ovog u Danskoj, možemo zaključiti konstatacijom da hrvatski izbornik, kada je taktika u pitanju, nije napravio niti jednu grešku. Kauboji su u svim utakmicama koje su izgubili, a izgubili su od Francuza, Danaca i Španjolaca, bili tu, u igri do posljednje sekunde, nitko nas nije nadigrao, nitko Hrvatsku nije razbio. Ono što je Hrvatskoj nedostajalo, uz, dakako, sportsku sreću i bolje suđenje, jesu golmani. Hrvatski golmani ništa nisu obranili u polufinalu, a pogotovo im to nije uspjelo u borbi za treće mjesto, samo tri obrane više i danas bi se o Hrvatskoj pisalo u nešto drugačijem kontekstu.
Toliko razvikani Alilović, koji je imao vrhunskih obrana tijekom svoje reprezentativne karijere koja još uvijek traje, protiv Danaca i posebno Španjolaca imao je skoro dvostruko manje obrana od golmana spomenutih reprezentacija. Omeyer je Francusku do trijumfa nosio zapanjujućim potezima iako se radi o golmanu koji je stariji skoro i od Jože Manolića. Kad Alilović na utakmici ima deset obrana hrvatski mediji pišu hvalospjeve hrvatskom golmanu, no, kad Omeyer dođe do 16-18 obrana onda se ti isti novinari čude.
Kad je Hrvatska osvajala zlata na Olimpijskim igrama i svjetskim prvenstvima prije desetak godina legendarni Vlado Šola znao je skinuti petnaestak i više lopti za šezdeset minuta, koliko traje jedna rukometna utakmica, iz toga sami zaključite zašto Hrvatska nakon Šolinog odlaska nije bila ni blizu zlatne medalje iako smo igrali poneko finale, prije svega ono u Zagrebu, u velebnoj Areni, prije pet godina na Svjetskom prvenstvu.
Glede sramote... Ima li što sramotmnije u Hrvatskoj od režimskog, nekoć Sanaderovog danas Milanovićevog, YUtarnjeg lista?