Primjerice, mama osnivača jednog 'hrvatskog' portala tih se dana vucarala po kancelarijama jugoslavenskih oficira u Beogradu, s druge strane, novinarka danas navodno utjecajnih dnevnih novina nekoliko mjeseci prije pada Vukovara zvala je JNA u pomoć ne bi ta ista razbojnička družina srušila Hrvatsku te demokratsku vlast u Hrvatskoj.
O prodaji Vukovara neće nikada govoriti niti jedan hrvatski branitelj, ako je, naravno, pri zdravoj svijesti, te 1991. čitava Hrvatska bila je jedno veliko bojište, s obzirom na veliki broj veleizdajnika i ratnih profitera te ratnih kukavica, što se danas najbolje vidi u Hrvatskoj, Hrvatska jednostavno nije imala dovoljno ljudi da bi ih rasporedila od Prevlake do Dunava. Deset dana nakon pada Vukovara JNA je svom snagom nasrnula na Dubrovnik, koji, srećom, nije pao. Stariji Hrvati sjećaju se Svetog Nikole i kanonade po Dubrovniku.
Zamislite sada što bi se dogodilo da je predsjednik Tuđman iz Dubrovnika povukao nekoliko stotina branitelja i nepostojećim koridorom poslao ih u Vukovar? Pao bi Vukovar, pao bi i Dubrovnik, pala bi zapravo Hrvatska. Nemojte nikada smetnuti s uma da je, primjerice, jednu Petrinju i okolicu istinski branilo tek nekoliko stotina ljudi. Dakle, odakle, je Tuđman mogao uzeti vojsku, odakle, naoružati, probiti koridor prema Vukovaru, zadržati taj koridor prohodnim i sigurnim od zračnih udara na inače ravnoj slavonskoj ravnici?
Veleizdajnici, naravno, znaju da govore, poput petokolonaša, gluposti kad tvrde da je Vukovar izdan, međutim, na takve nebuloze nasjedaju obični građani, što je vrlo opasno. Kad je Siniša Glavašević optužio sve za prodaju i izdaju Vukovara on, naravno, nije mogao znati da u Hrvatskoj tada postoji stotine malih Vukovara, on je govorio iz pozicije očaja, što je ljudski posve razumljivo, ali nije prihvatljivo. Veleizdajnici danas na Glavaševićevom očaju temelje nebulozne optužbe o prodaji i izdaji Vukovara, i to je ono što nas mora zabrinuti. Ako se već govori o izdaji Vukovara, zašto o izdaji Vukovara govore ratne kukavice, Ivo Josipović i Zoran Milanović, zašto oni nisu bili u Vukovaru 1991. kad već nisu bili nigdje, osim na sigurnom? Jesu li oni izdali Vukovar kad su ga ostavili na cjedilu?
Zanimljivo, danas su o prodaji i izdaji Vukovara spremni govoriti čak i predstavnici Documente, samozvani borci za ljudska prava iz Centra za legalno izvlačanje novaca iz državne blagajne. Treba li tome uopće bilo kakav komentar? Sve je jasno. Kad Zoran Pusić 'sumnja' i pta se je li Vukovar izdan onda Hrvati sasvim sigurno znaju da herojski grad nije izdan.
Zanimljivo da o Vukovaru uglavnom govore ljudi nečiste savjesti, ljudi koje je predsjednik Tuđman kolokvijalno i pomalo pretjerano nazvao " stokom sitnog zuba " , zaista o Vukovaru govore ponajviše dezerteri, ratni profiteri, bjegunci, ali oni koji su direktno involvirani u kresanje takozvanih boračkih mirovina, oni čiji su roditelji ostali bez povlastica koje im je dao zločinački komunistički režim, oni koji nikada nisu branili Hrvatsku, ali jesu branili Vukovar, branili su ga ponajprije od Hrvata. To je po njihovom osobnom uvjerenju jedina slaba točka na koju mogu udariti, iako herojska epopeja, iako istinski simbol slobode, takvima ništa nije sveto, ni Vukovar, ni Hrvatska, kako bi im Hrvatska bila sveta kad su je se odrekli, kad su je razoružali predavši oružje teritorijalne obrane jugo komunističkoj soldatesci, kad su je zatajili napustivši sabornicu prilikom izglasavanja njene nezavisnosti.
Da, zaista, Vukovar danas brane oni koji o Vukovaru pojma nemaju, brane je oni koji su sa Antom Markovićem snivali Jugoslaviju dok se ta ista tvorevina rušila kao kula od karata, dok je njihov partner iz osamdesetih Slobodan Milošević već orgijao po Sloveniji i spremao pohod na Hrvatsku, to su ANĐELI GARAVA LICA. Ljudi nemirne savjesti, no proračunatih namjera. Stara je izreka, još iz rimskih vremena, podijeli pa vladaj, DIVIDE ET IMPERA, upravo takav pokušaj podijele i razaranja zajedničke pobjede u Domovinskom ratu imamo svake godine određenih ali sasvim jasnih marginalnih skupina okupljenih oko ekstremne ljevice, okupljenih oko bivših udbaških struktura, to je pokušaj da se u tekovine domovinskog rata uvede TEORIJA ZAVJERE, da se posije mržnja, jedinstvo Hrvatskih branitelja i njihovog vrhovnog zapovjednika nije bilo moguće razbiti ni umirovljenjem velikog broja časnika, ni objavom smiješnih transkripata, ni detuđmanizacijom, kad to nije uspjelo ostao je Vukovar, kao bolna, ali slavna prošlost hrvatskih pobjeda.
Vukovar se nije mogao obraniti
Vukovar je tih zadnjih dana obrane grada izgledao sablasno, ni pas ni mačka se nije mogao sresti na ostacima ostataka što su nekad bili perivoji malog Beča na Dunavu, što su nekad bile ulice, samo detonacije, u pozadini krikovi, bilo ohrabrenja, bilo očaja, bio to smrtni krik herojskog grada, bili su to posljednji sati, prije negoli je okupatorska vojska ušla u središte okupiranog ali nikad poraženog Vukovara, grad je pao, iako su se na legendarnoj Mitnici još uvijek mogle čuti detonacije nade, grad je živ, još je naš, još se borimo, mi smo tu, no ništa više nije moglo spriječiti četničku hordu da uđe u sablasno srušeni ali ponosni grad Vukovar.
Ne, ni u kom slučaju Vukovar nije mogao biti obranjen, tada je bio takav odnos snaga, mnogi vojni analitičari, ne uključujući politikante i demagoge, to vampire žedne krvi, reći će Vam isto, Hrvatska je bila u obruču, od Dubrovnika do Dunava, presječena na nekoliko dijelova, Hrvatskoj je bilo onemogućeno i normalno kretanje, a kamoli vojno napredovanje, zakon spojenih posuda, popustite na jednom dijelu, padate na drugom, to je jednostavno tako, u tom slučaju sve se ruši kao kula od karata i više povratka nema.
Staviti se u kontekst tadašnjeg vremena nije moguće bez cjelovite analize, naime svaki vojnik reći će Vam, onaj tko kontrolira zračni prostor, kontrolira i vojno kretanje, čak i ako ne uzmemo u obzir da smo tada bili naoružani poput malo bolje policijske postaje, a nasuprot sebi imali jednu ipak dobro naoružano armiju, opet bi upali u zamku, tih mjeseci i Dubrovnik i Zadar i Šibenik i Vinkovci i Sisak i Novska i Pakrac i mnogi drugi gradovi bili su pred padom, u tom svijetlu tragičan vukovarski kraj djeluje ipak nešto drugačije u odnosu na jeftinu demagogiju.
Nažalost usprkos nekoliko očajničkih pokušaja preko Bogdanovaca u listopadu Vukovaru se vojno pomoći nije moglo, Srbija je imala neograničenu mogućnost uvijek iznova dovlačenja novih i svježih snaga, očajnička borba Vukovaraca za opstanak nadahnula je mnoge, no i prema priznanju velike većine vukovarskih branitelja ostalih do sloma u herojskom gradu Vukovar nije mogao biti obranjen, to je sasvim iskreno svjedočanstvo većine istinskih branitelja Vukovara. No o čemu je onda govorio Siniša Glavašević?
U svom posljednjem izvješću legendarni Siniša Glavašević iznio drhtavim glasom svoje posljednje javljanje prije kraja, bilo je to nešto što se do tada nije moglo čuti, niti u jednom poznatom ratu na svijetu, bila je to svojevrsna oporuka Siniše Glavaševića te posljednji očajnički pokušaj da promijeni neizbježno, u svom izvještaju jedna rečenica, jedna riječ kao eho ostaje u našim srcima. OPTUŽUJEM - poznati novinar Hrvatskog radija Vukovar potresnim glasom prozvao je sve, političare, medije, vlast, bila je to svojevrsna kletva jednog od najvećih heroja Domovinskog rata, no bio je to i potez očajnika, a u to vrijeme u Vukovaru odavno nije bilo Starog JASTREBA, Mile Dedakovića a Mladi JASTREB Branko Borković upravo se spremao na bijeg, dok su drugi očajnički se borili za opstanak, za vlastiti život, zapovjednici su napustili brod koji slavno tone, no ipak tone. Naravno, ne svi zapovjednici, samo oni koji su danas naknadno 'pametni'.
Drugim riječima, parafrazirajući američkog predsjednika Rooswelta, možemo zaključiti, bio je to potez koji će povijest zapamtiti kao nečastan, zapovjednik nikada prije svojih vojnika ne napušta svoje zapovjedno mjesto, to nije razlog Vukovarskom padu, no to je razlog kasnijem velikom sukobu između Mladog Jastreba i još jednog heroja Vukovara Marka Babića, dok su vojnici tražili svog zapovjednika, tražili savjete i pomoć, zapovjednik je već hitao prema Vinkovcima.
Niz je nejasnoća koji se veže za Vukovar, no dvije su nepobitne činjenice, Vukovar nije bilo moguće obraniti, no Vukovaru se možda moglo pomoći, možda su se mogle izbjeći tolike žrtve, da je bilo normalne komunikacije na relaciji vrhovni zapovjednik-branitelji Vukovara, da iza svega kao presretač i cenzor nije stajao vječni Josp Manolić, njega brojni vukovarski branitelji drže odgovornim, ne za pad grada, već za krivo informiranje predsjednika države, vVade i glavnog stožera HV koji je tada tek bio u formiranju. Mada btreba postaviti pitanje što bi se dogodilo da su proboj krenule hrvatske snage i da su zatvorene u obruču zajedno s onim braniteljima koji su se već nalazili unutra, agonija bi potrajača duže, ali bi žrtve bile u tom slučaju daleko veće?
Zaista treba imat obraz kao đon te tvrditi kako je Vukovar prodan, tvrditi tako nešto a onda mirno moći zaspati, papir kao i tipkovnica podnese svašta, međutim Hrvatska je zemlja, jedna od rijetkih u svijetu koja još uvijek ni osamnaest godina nakon stvaranja nema odgovornost za izgovorenu riječ, čovjek bubne i ostane živ, što bi se u narodu reklo, poigravanje sa tolikim žrtvama, nije ništa drugo nego svjesno bacanje sjenke na najslavnije dane naše povijesti, na trenutke kada se stvarala država.
Kome to odgovara nije teško pogoditi, ako imate prodaju, pretpostavlja se da postoji trgovina, ako postoji trgovina onda se i trguje a u trgovini i trgovanju nema časti, nema slave, a kad je tome tako, onda ni ono što nikada nije bilo sporno na radost nekih dolazi u pitanje, no neće proći, više puta smo rekli, Hrvatska je nastala na temeljima pobjedničkog, obrambenog Domovinskog rata, politikantima, provokatorima sa koje god strane dolazili, posebno onima koji slučajno, tek poslovno svrate u Vukovar 20 godina nakon krvavog pira velikosrpske bande, ili onima koji bi na žrtvi Vukovara ubirali jeftine političke poene isto takvom jeftinom političkom demagogijom kao i uvijek poručujemo, no pasaran, neće proći, gospodo nemirnu savjest liječite na nekom drugom mjestu, preko leđa žrtava Vukovara neće biti lako proći, ni danas toliko godina nakon 18. studenog 1991. godine.
Za kraj da se vratimo na početak priče, "Vukovar, taj simbol Hrvatskoga otpora, Vukovar i bogata istočna Slavonija, Hrvatska je bila i ostala podunavska zemlja." Naravno, to nije rekao Ivo Josipović, ali jeste u Splitu 1995. doktor Franjo Tuđman. /Ivana/Tinolovkanews/