Zašto se još ne zna tko je crtao kukasti križ?

S vremenom ljudi oguglaju i taj višak događaju u kojima su prisiljeni posredno sudjelovati učini ih apatičnim i ravnodušnim.
Višak doživljaja umrtvljuje sposobnost doživljavanja. U tako modeliranoj stvarnosti laž ima barem podjednak status kao i istina, ako ne i bolji jer je u većini slučajeva ipak atraktivnija, intrigantnija. Sada nas uvjeravaju kako izbjeglicama treba pomoći, primiti ih i zbrinuti, a sutra će nas možda suptilno huškati da napadamo njihove azile. Kada nešto treba zaboraviti, puste Letu da teče s televizijskih ekrana izravno kroz naše glave; a kada nešto treba iz ničega stvoriti, i to naprave kao od šale, piše Damir Pešorda/Hrsvijet.net

Sve to, na žalost, vrijedi za današnji zapadni svijet u cjelini, pa tako i Hrvatsku. Međutim, Hrvatska ima jednu vlastitu specifičnu zaboravnost. Recimo, tko se više uopće sjeća terorističkih diverzija u zapadnom dijelu Zagreba. Uhićen je izvjesni Vojislav Blažević jer je ranjen prilikom druge diverzije. Nešto malo je štrajkao glađu, zatim je cijeli slučaj zamro. Na kraju je, ako me sjećanje ne vara, potiho oslobođen krivnje. Dakle, vjerojatno nikada nećemo saznati tko je kriv. Ovo ‘vjerojatno’, naravno, pišem reda radi. Isto tako vjerojatno nikada nećemo saznati ni tko je crtao kukasti križ na poljudskom travnjaku. Kako vrijeme odmiče, to kao da medije i prestaje zanimati. Dobili smo kaznu od UEFA-a, i to je to.

Na jedinu razumnu odluku HNS da sve utakmice do kraja kvalifikacija odigra bez gledatelja, graknuli su licemjerni novinari kako se HNS odriče ”najvjernijih navijača”. Ti ”najvjerniji navijači” koštali su HNS samo u ovim kvalifikacijama silnog novca i jednog boda. Da ih se HNS nije u zadnji trenutak ”odrekao”, sigurno bi uspjeli do kraja kvalifikacija diskvalificirati Hrvatsku. Jedini razuman zaključak iz svega toga jest da su crtači kukastog križa ljudi koji pošto-poto hoće izbaciti hrvatsku reprezentaciju iz daljeg natjecanja, a ne nekakvi borci za imaginarnu pravdu, ustanici protiv Mamića, Šukera, Vrbanovića itd.

S obzirom na činjenicu da policija već mjesecima ne uspijeva pronaći crtače s Poljuda, postavlja se razložno pitanje štite li državni organi te ljude koji žele zlo hrvatskom nogomete? Naime, pronaći počinitelje na stadionu koji je pokriven kamerama i kojem pristup ima ograničen broj ljudi, trebao bi biti razmjerno lak posao za svaku policiju. No, za hrvatsku policiju očito nije. Nekako predmnijevam da počinitelji nikada neće biti pronađeni, barem ne dok se ne promijeni vlast, koja u konačnici i određuje koje istrage policija provodi do kraja, a koje ne.

Istrage ovakvih djela, koja idu u red svojevrsnih diverzija protiv same države, čak i kad budu provedene do kraja i krivci otkriveni, medijski se obično zataškavaju, minoriziraju i prešućuju. Tako npr. na operacije Labrador i Opera tu i tamo podsjete tzv. ”niskonakladni desničarski mediji”, nikada mainstream mediji koji su redom u rukama tzv. ljevice, to jest pripadnika bivšeg komunističkog establišmenta i njihovih potomaka. Niz događaja i diverzija tijekom posljednjih petnaestak godina potvrđuje da se slične operacije, pod drugim imenima i u drukčijim okolnostima, nastavljaju i dalje. Razlika je samo u tomu da nakon Tuđmanove smrti hrvatska policija i tajne službe ne uspijevaju razotkriti i razobličiti takvu rabotu. Zašto je tomu tako, zaključite sami.

Damir Pešorda/Hrsvijet.net