Naime, u Jutarnjem listu, okupiranoj Slobodnoj Dalmaciji koja je posljednjih godina pretvorena u dalmatinsku sprdačinu, radi vojska pravomoćno i nepravomoćno osuđenih lažljivaca, dakle, kad je Slavko Linić opraštao dugove, kao ministar financija u režimu Zorana Milanovića, prema vlastitom priznanju, Ninoslavu Paviću i EPH on je to, između ostaloga, radio kako osuđeni lažljivci ne bi ostali bez posla. Dakle, jesu li hrvatski građani zaslužili da iz svog džepa financiraju osuđene lažljivce i da tako ostaju, prisilno, bez novaca koji ionako nemaju?
Mi zapravo ne znamo transparentno koliko je to dugova oprošteno, i u ime čega osim u ime veličanja partije, epahazijskom posrnulom carstvu, Jutarnji list je na svom klevetničkom novinarstvu je praktički bankrotirao, no, onda je uskočio Slavko Linić, zajedno sa svojim 'visokim izvorom iz Vlade', i Jutarnji list, koji je trebao propasti, je spašen, u međuvremenu je propalo na stotine malih poduzetnika koje je vrijedilo spašavati, ali su nestali isključivo zato što partija od njih imao koristi. Primjerice, da je EPH propao, kao što je trebao propasti, na ulici bi završili ljudi poput neobrazovanog Davora Butkovića, Inoslava Beškera, skandalozne Jelene Lovrić, Jurice Pavičića, Ante Tomića, Alborghettija, Bajrušija..., mislite li doista da bi hrvatske građane, koji žive u sve težim uvjetima, uistinu bilo briga zato što je na ulici završilo nekoliko ekstremista?
Jutarnji list nije bankrotirao zato što je bio potreban Hrvatskoj, građani bi kupovali tu tiskovinu da je nečemu vrijedila, dogodilo se upravo suprotno, manipulacije Jutarnjeg lista, osim partiji, prije partije Ivi Sanaderu, osuđenom ratnom profiteru, nisu nikome bile potrebne, međutim, partija se pobrinula za svoje glasilo, novcem koji građani nisu htjeli dati Jutarnjem listu, jer bi inače, dakle, da je suprotno, ti građani kupovali spomenutu tiskovinu, partija je sanirala EPH, znači Jutarnji list i tiskovine okupljene u ovom medijskom kartelu. Drugim riječima, radi se doista o najvećoj prevari u povijesti hrvatske države, koja se slikovito može usporediti s prisilnom kupnjom neispravnog automobila kojeg nitko ne želi kupiti ali se zbog nekih razloga mora prodati.
Primjerice, kupujete automobil, uzmete oglas i odete na adresu osobe koja prodaje taj auto, dođete, pogledate, auto u raspadu, naravno, odustanete od kupovine, međutim, prije nego se vratite doma shvatite da je s vašeg računa nestalo pet tisuća eura koliko je vlasnik automobila tražio za neispravni automobil, kad počnete istraživati gdje je nestao novac shvatite da je vlasnik automobila sam sebi uplatio novce kako bi vas prisilio da kupite ono što ne valja i što niste željeli kupiti.
Otprilike ovo je način na koji je spašen Jutarnji list u Hrvatskoj, sve je, dakako, po zakonu, međutim, vrijedi napomenuti da je čak i Hitler ozakonio svoju haračinu, svoj razbojničku pohod, u nacističkoj Njemačkoj Židovi su transportirani u logore smrti po zakonima koji je donosio Hitlerov režim. Naravno, ne uspoređujemo nacistički zločinački režim s režimom Zorana Milanovića, tek konstatiramo da ono što je po zakonu ne mora uvijek biti u skladu s moralom, odnosno, dobro za građane. Godinama nakon terevenki, nakon zajedničkih sijela i prela, Butkovića, Pavića i Sanadera, mi ne znamo što se događalo na tim dernecima, iako smo na svojoj koži osjetili posljedice derneka.
To je hrvatska stvarnost, to je gotovo jedini razlog zašto Hrvatska funkcionira kao kaljuža u kojoj veliki krokodili doslovno proždiru male ribe.