Predstaviti njega samo kao profesora na dubrovačkom sveučilištu možda je premalo jer obnaša puno više funkcija. No, u drugu ruku možda je baš dovoljno. Oni koji znaju, znat će koliko je svog vremena posveti pri osnivanju Odjela za komunikologiju na Sveučilištu u Dubrovniku.
Profesor Kedžo trenutno je predsjednik Programskog vijeća Hrvatske radio televizije, a bio je član Vijeća za elektroničke medije, ravnatelj Agencije za elektroničke medije, bivši šef Informacijskog centra Šibenik te obnašao funkciju zamjenika nekadašnjeg veleposlanika u Makedoniji. O svemu tome, ali i puno drugoga, profesor Kedžo rekao je u razgovoru za Portal Oko.
Njegove uvodne riječi doista opisuju njegov život jer je zbog posla stalno na putu. Osim čelnog mjesta tijela koje ima ulogu zastupati i štititi interes javnosti provođenjem nadzora programa javne i najveće medijske kuće u Hrvatskoj, njemu je pak najdraža uloga predavača.
'ODJEL KOMUNIKOLOGIJE PRIJE JE BIO PUNO BOLJI'- Dubrovačko sveučilište, Katoličko, više privatnih veleučilišta, Zaklada Konrad Adenauer, Studij duhovnosti... Imam po ure nabrajati gdje sam inače, koji gradovi, države i sveučilišta – navodi profesor Zdravko Kedžo koji svakih dvadesetak dana dođe u Dubrovnik predavati studentima Medija i kulture društva kolegije vezane za radijsko izvješćivanje. No, tako nije bilo prije dvanaest godina kada je osnovan Odjel komunikologije čiji je jedan od začetnika bio upravo profesor Kedžo. Dugogodišnji medijski djelatnik u Informativnom centru u Šibeniku i veliki zaljubljenik u radio, odazvao se tada pozivu dubrovačkog profesora Pera Maldinija u osnivanju studija koji će se pružiti obrazovanje studentima iz područja javnog komuniciranja. Studij je tada bio zamišljen da se temelji na praktičnoj nastavi i medijskim radionicama. O tom periodu života profesor Kedžo govori s nostalgijom te navodi kako se zbog toga preselio u Dubrovnik jer prema njegovom mišljenju „studij se nije mogao uspostaviti, a da padne iz zraka“.
- To je bio naš pionirski pokušaj. Sve što smo imali kada smo pokrenuli studij bila je jedna sobica s kompjuterom i beskrajno puno želje i volje da u tom smislu nešto i napravimo – prisjeća se on te navodi kako je atmosfera prvih godina bila sjajna te otvoreno iznosi stav kako danas nije tako.
- Odnosi između nas kolega predavača, veze studenata pa i svi ti odnosi međusobno, nekako su prije bili puno bolji. Provodili smo duplo više sati na studiju nego što provodimo danas i radili smo beskrajno puno radionica – pojasnio je profesor Zdravko Kežo koji je mišljenja kako je sve to bolje i toplije funkcioniralo u sveučilišnoj zgradi na adresi Ćira Carića gdje je prije bio smješten Odjel komunikologije dok se nije izgradio Sveučilišni kampus. Profesor Kedžo prisjeća se kako su studenti dolazili i vikendom da bi snimali demo snimke u improviziranom radijskom studiju, dok je danas, prema njegovim riječima, Sveučilište vikendom zatvoreno, a navodi kako je praksa u svijetu da kampusi žive tijekom cijelog tjedna. Tada je, navodi on, "naglasak na radionice bio pun pogodak i forte studija Mediji i kultura društva“, dok je mišljenja kako je današnji "smanjeni značaj radionica promašaj.“
- Teško da će se više ponoviti ta vrsta ljubavi, želje i zanosa, ali znam da se sa zanosom ne može vječno živjeti. To je kao u braku – počnete kao ljudi koji se beskrajno vole, završite kao muž i žena, poslije postanete kao brat i sestra, a na kraju kao dvije sestre – našalio se profesor spomenuvši kako „strast ne može trajati cijelog života“, no njemu se čini kako se na Odjelu komunikologije strast značajno izgubila.
- Spadam u kategoriju ljudi koji misle da se niti jaje na oko ne može ispeći bez malo strasti. Kada se nešto radi, može se odraditi, ali studij se ne odrađuj – odlučno je komentirao.
RADIO KAO NAJVEĆA LJUBAVNe spominje profesor Kedžo pojam strasti slučajno. Svi koji ga poznaju, pa čak i oni koji su ga na kratko nekom prilikom čuli i vidjeli, mogu posvjedočiti kako je riječ o čovjeku koji voli to što radi i potpuno se tomu predaje. Studirao je Političke znanosti te magistrirao međunarodne odnose, a zapravo je odabir na naveden studije pao zbog toga što u Zagrebu tada nije bilo studija novinarstva. Nakon školovanja, vratio se u rodni Šibenik gdje je počeo raditi na radiju.
Zapravo tada vjerojatno i počinjene njegova životna romansa i opčinjenost tim medijem jer na pitanje što je za njega radio odgovara sa sjajem u očima:
- Teško mi je reći da je radio najvažnija stvar u mom životu. Ne zbog riječi „najvažnija“, već zbog ovog „stvar“. Radio za mene nije stvar... Moj emotivni odnos prema radiju je takav da mi je teško i ružno reći kako je to samo „stvar“. Kada spomenem riječ medij, ispred mene, u mislima i duši, uvijek je radio – kazao je Zdravko Kedžo koji prepričava kako često studentima zna reći kako na televiziji rade zgodni, lijepi i bogati, a na radiju siromašni i pametni koji nisu zvijezde. No, naglašava kako ovi na radiju ostaju najčešće povezani s njim cijeloga života jer nikako ne mogu zaboraviti radio.
Budući da mu je cijeli život obilježen medijima, prvo je bio novinar i urednik, a kasnije i ravnatelji Informativnog centra u Šibeniku, ne može zaboraviti kako je prije izgledao početak radnog odnosa u medijima.
- Počeo sam kao vanjski suradnik, zatim pripravnik i tek nakon dosta vremena ocijenjeno je da taj posao mogu obavljati te sam postao mladi novinar radeći što mladi novinari inače rade. Dugo je trajao put kada sam postao komentator, urednik, glavni urednik i na koncu direktor cijele Informativne kuće. Danas je to skroz drugačije. Ne bih volio da ispadam nostalgičan, ali značajan dio problema zašto su mediji tu gdje jesu leži u tome da novinari „preko noći“ postaju komentatori i urednici pa već kroz par dana imaju svoju kolumnu – kazao je Zdravko Kedžo dodavši kako bi on po nekadašnjoj logici stvari vjerojatno pred smrt postao kolumnist.
Jedan od glavnih krivaca, kako navodi, zašto se danas „preko noći“ postaje predstavnikom profesije leži u tome što se sami novinari i struka nikad nisu izborili za suprotno.
- Kako bi bilo da oni koji samo stave flaster nekome na prst za sebe kažu da su liječnici? Ljudi koji promjene gumu na vodokotliću nisu odmah vodoinstalateri. Samo u novinarstvu možete tek tako reći da ste novinar, a nikad nećete čuti da je novinarska struka reagirala zbog sebe i svog digniteta. Osim obrazovanja, bez kojega se ne može, nešto rada i prakse, netko treba potvrditi jeste li za taj posao ili niste, a teško da se sve to može preko noći – mišljenja je Kedžo, a pitanje potrebe formalnog obrazovanja u novinarstvu naziva „paradigmom problema u Hrvatskoj i svijetu oko novinarstva.“
'ARMANI JE PRVO NAUČIO ŠITI BOTUNE'- Postoji izraz „univerzalne neznalice“ ili „univerzalne sveznalice“ što zapravo znači da se ne može biti polupismen i pri tome biti novinar, ali neki hrvatski novinari su polupismeni pa čak i na javnom servisu gdje to nipošto ne bi smjeli biti. Drugi problem je obrada po deset tema dnevno, a da kroz obrazovanje novinari nisu stekli visoki stupanj znanja o tome i razinu intelektualizma. Ako se ispunjavaju navedene negativne stvari onda novinari lako postaju loši, pristrani, neobjektivni i lako ih može kupiti Todorić ili neka politička stranka – opisuje Kedžo svoj stav te naglašava kako je posebno potrebno „obrazovanje zbog zaštite digniteta i držanja visoke razine u cilju dokazivanja kompetentnosti u svakom razgovoru između novinara i sugovornika.“
- U protivnom svaki čovjek s ulice može biti novinar – navodi Kedžo.
„Armani je prvo naučio šiti botune, a tek kasnije je postao modni dizajner“, rečenica je koju profesor svojim studentima generacijama ponavlja u cilju osvješćivanja koliko je važno korak po korak svladati posao. To ozbiljno i misli pa naglašava kako se niti u jednoj djelatnosti kao u novinarstvu ne može odnositi tako neodgovorno bez posljedica.
- A što ako ja kažem da su posljedice onoga što rade neodgovorni mediji još gore od nestručne vožnje avionom? Današnja ljestvica vrijednosti je izokrenuta, naprimjer ako dijete iz Dubrovnika osvoji prvo mjesto na olimpijadi iz matematike, jedina šansa da ono završi na prvom mjestu u medijima je, ne daj Bože, ako mu se avion sruši – naveo je Zdravko Kedžo naglasivši kako ne postoji drugi model uspješnosti osim struke i obrazovanja.
Njegovo gorljivo zalaganje za medijsku profesionalnost i pismenost, ali prvenstveno zastupanje interesa javnosti najbolje dolazi do izražaja kroz funkciju koju obnaša kao predsjednik Programskog vijeća HRT-a. Značaj i uloga tog tijela koje upravlja javnim servisom, uz ravnatelja i Nadzorni odbor, su veliki. Devet članova bira Hrvatski sabor, dok dva dolaze iz HRT-a. Predsjednik Programskog vijeća profesor Kedžo pojašnjava kako članove Vijeća u Saboru biraju tajnim glasovanje nakon što se prijave na natječaj te obave razgovor sa saborskim Odborom za informiranje.
Nije tajna da je Hrvatska radio televizija u problemima, o tome otvoreno govori i Kedžo, no on smatra da je jedan od najvećih problema leži u izmjeni Zakona o HRT-u koje je donijela Vlada Republike Hrvatske 2012. godine te se prisjeća kako su tada pristizale kritike iz Bruxellesa.
OTVORENO O PROBLEMIMA JAVNOG SERVISA- Tada je došlo do izbora ravnatelja na nedemokratski način te su oduzete ingerencije Programskom vijeću koje predstavlja javnost. To je trenutno ključni problem i vjerujem da će ova Vlada promijeniti cijeli set medijskih zakona što je od presudne važnosti – naglasio je Zdravko Kedžo dodavši kako je potrebno donijeti i medijsku strategiju iz koje bi trebao proizaći i zakon o HRT-u i o elektroničnim medijima općenito. Osim navedenih temeljnih problema u HRT-u, Kedžo je mišljenja kako je javni servis "nepovratno i duboko kolegijalno, novinarski, svjetonazorski, kulturološki i profesionalno podijeljen uz niz razdora među tri tisuće zaposlenih.“
- Suprotstavljene strane ponašaju se tako da čekaju u niskom startu koja će od političkih opcija preuzeti vodstvo da bi onda djelovali. Često čujemo optužbe da HRT ima previše zaposlenika, a ja kažem da ima previše zaposlenih koji nisu dovoljno kreativni, a premalo je onih koji proizvode i rade dobre programe – kazao je predsjednik Programskog vijeća koji je mišljenja kako nije osnovna dužnost HRT-a da bude gledan i slušan. Osim što se financira pretplatom u iznosu od 1,2 milijarde kuna ipak se postavlja pitanje kako opstati na tržištu. Neće se valja proizvoditi program koji nitko neće pratiti i pri tome se financirati od građana?
- Uzmite za primjer da na Stradunu imate dva dućana – jedan prodaje erotski materijal, a drugi književne klasike. Bi li jedan ubrzo propao? Naravno da bi i zna se koji bi to bio. Tako je i s javnim servisom koji ne mora biti najgledaniji na svijetu, ali mora javnosti, koja ga financira, ponuditi ostale sadržaje, a ne samo one koji se dobro prodaju. HRT mora biti neovisan javni mediji proizvodeći objektivan informativni program, kulturne, obrazovne i zabavne sadržaje na visokoj razini. Sve to mora biti ponuđeno hrvatskom narodu, a građani plaćaju da HRT ne bi morao imati sise, guzice, indijske i turske sapunice s kojima bi podilazio publici – komentirao je Kedžo napominjući kako između javnog servisa i države postoji ugovor naslovljen „Ispunjavanje obveza HRT-a prema Vladi Republike Hrvatske“. Prema njegovom mišljenju, 2015. godine nisu ispunjene obveze javnog servisa te je učinjeno nekoliko nepravilnosti, a jedna od najvažnijih stavki, navodi Kedžo, je ocjena javnosti koja je iskazana kroz kritiku da je informativni program nepismen, neprofesionalan i neobjektivan. I on sam otvoreno govori o navedenoj nepismenosti koja se u 2016. godini nije previše poboljšala.
'NA HRT-U IMA NEPISMENIH NOVINARA'- Profesionalizam, a posebice pismenost je na niskim granama. Nekad se u školskim programima savjetovalo da se prati HRT u cilju da djeca nauče kako treba govoriti, a danas sklanjate djecu od programa da ne pokvare ono malo književnog jezika što su naučili u školi. To je veliki problem jer javni servis nema pravo biti nepismen – rekao je predsjednik Programskog vijeća Zdravko Kedžo izrazivši žaljenje zbog odlazak velikog broja uglednih HRT-ovih novinara na komercijalne televizijske kuće. Mišljenja je kako je nemoguće napraviti dobru televizijsku kuću bez velikih zvijezda.
Prema njegovim riječima, svijetla budućnost HRT-a mora početi s medijskom strategijom koju Hrvatska još uvijek nema. Također, smatra kako je potrebno HRT pozicionirati kao jednu od najvažnijih institucija u državi tako da se izdigne kvalitetnim programima koji bi bili pismeni i objektivni. Puno nade Kedžo polaže u odnos s ministricom kulture Ninom Obuljen koja je 2012. godine bila predsjednica Programskog vijeća HRT-a, a kasnije su u poslu svakodnevno surađivali.
Koliko je moguće da HRT ostane van utjecaja politike budući da je u vlasništvu države, a nakon svakih parlamentarnih izbora aktualna vlast postavlja sebi bliske kadrove Kedžo odgovara kako je svugdje u svijetu javni servis u vlasništvu države.
- Država mora voditi računa o poslovanju jer je riječ o novcima građana, ali ne smije uređivati program. To je posao struke koja treba biti obrazovana i kvalitetna – rekao je. Na njegov posao, navodi Kedžo, politika niti najmanje ne utječe.
- Ja se teško „sedlam“, a takvi u politici puno pitaju i prave probleme. U politici, u određenom trenutku morate sagnuti glavu i dignuti ruku, a to čovjek ili može ili ne – ističe on te dodaje kako je ipak u Hrvatskoj pitanje politike prenaglašeno i prema njegovom mišljenju ne stoji priča da se ništa ne može bez politike.
- Važno je naglasiti da nismo do kraja formiran politički narod jer u 25 godina nismo imali vremena za to, ali smo jako ispolitizirani. Ljudi i mediji se etiketiraju i politiziraju po raznim osnovama više nego što bi trebali – zaključio je za Portal Oko profesor i predsjednik Programskog vijeća HRT-a Zdravko Kedžo.