Tamo smo se susreli sa nekoliko stotina učenica i učenika zadnjih razreda osmogodišnjih škola iz Slavonije i Zagreba te smo im na kraju našeg boravka govorili o svojim uspomenama i svojim emocijama o herojskom vremenu epopeje Vukovara.
Prvi susret sa učenicima bio je u Vukovarskoj bolnici, koju su i oni posjetili u svom dvodnevnom obilasku svih značajnih mjesta iz vukovarske povijesti. Tada nas je naš domaćin Zoran Šangut, branitelj s Trpinske ceste, a sada ravnatelj memorijalnog centra upoznao s velikim planovima, koji su nas oduševili, jer se konačno sustavno i organizirano prilazi borbi za istinu o Vukovaru. Konkretno, obnavljaju se vojarne u koje će dolaziti u dvodnevne posjete svi učenici zadnjeg razreda osmogodišnjih škola iz Hrvatske, koji će u dvodnevnom posjetu uživo učiti povijest Vukovara. Već se pišu i udžbenici o tim slavnim danima, kako bi se konačno s istinom upoznali i mladi ljudi u Hrvatskoj.
U Vukovarskoj bolnici bilo je puno emocija. Stvarno mislim da svaki Hrvat i svaka Hrvatica trebaju vidjeti rekonstrukciju Vukovarske bolnice iz vremena rata, jer nisam vidio ništa potresnije u svom životu. Veselili smo se i susretu sa legendarnom Vesnom Bosanac, koja nam je s puno emocija pričala o tome što se događalo u Vukovarskoj bolnici. Ali smo istovremeno imali i gorak okus u ustima, jer nismo mogli shvatiti kakav smo mi to narod, kakvu mi to vlast imamo, koja je svoju "zahvalnost" za čudo koje je napravila Vesna Bosanac, izrazila tako da ju je dvije godine prije mirovine, smijenila s mjesta ravnatelja. Neki nisu izdržali, a da ne komentiraju kako se u Hrvatskoj nagrađuju izdajnici, a naši heroji smjenjuju, misleći na dvostrukog krivokletnika Stipu Mesića, koji doživotno uživa beneficije koje nije zaslužio.
Dirljivo je bilo i na Ovčari, pogotovo za nas koji smo proživjeli to ratno vrijeme, koji smo pokušavali sve učiniti da spasimo sve, ali nismo uspjeli. Obišli smo i Crkvu svetog Jakova, susreli se s Guardijanom i braniteljima, položili vijence na sva stratišta i sva obilježja iz vukovarske epopeje uključujući i Bogdanovce.
Posebno je za nas ljude u godinama, koji smo proživjeli rat bio emotivan susret s učenicima i učenicama iz raznih krajeva Hrvatske. Govorili su im predsjednik ratne vlade Franjo Gregorić, potpredsjednici vlade, prof. dr. Milan Ramljak, prof. dr. Mate Granić i prof. dr. Zdravko Tomac te ratni ministar zdravstva prof. dr. Andrija Hebrang. U našim govorima bilo je puno emocije. Mladi su nas izvrsno prihvatili što je pokazao dugotrajan pljesak. Vidjeli smo da su i oni puni emocija i da bi i oni ako bi trebalo, kao i prijašnje generacije, branili Vukovar.
Tu dolazim do bolne točke zbog koje smo išli u Vukovar. Išli smo kao ratna vlada još jedan put poručiti da smo nezadovoljni s državnom politikom prema Vukovaru. Da smo čak ogorčeni na činjenicu da se ponovno krivotvorinama vrši verbalna agresija na vukovarske branitelje i da svi zajedno ne branimo dovoljno istinu o Vukovaru.
Članak u cijelosti pročitajte
OVDJE.