Želite otvoriti restoran, bar ili hotel? Pripremite se na potpuno ludilo od propisa

 – Po riječima stranih investitora i poduzetnika ovdje je toliko teško poslovati da se kaže tko uspije ovdje poslovati, može uspjeti svuda u svijetu. Stvar je u tome da hrvatske vlade i institucije imaju šizofrenu ulogu; rado bi uzimale novac od poduzetnika, na svakom koraku, i isisale bi ih do krvi. Imamo čak i Ministarstvo poduzetništva i, što je još licemjernije, pokreću se kampanje kojima se ljudi zovu u poduzetništvo. To je takva navlakuša. Kad krenete u d.o.o. s 20.000 kuna, vi ste ih u prvoj godini "ispušili" za računovodstvo i slično, bez lipe ostvarenog prometa, piše Slobodna Dalmacija.

Neke razumnije zemlje, poput Njemačke, Švicarske, Litve, Slovačke ili Irske, koje imaju puno povoljniji porezni sustav za poduzetnike, drukčije postupaju. Njemačkoj i Švicarskoj za promet od milijun eura godišnje morate jednom u godinu dana predati rukom napisan godišnji izvještaj, ne treba vam računovođa ako ga ne želite imati. I nitko vas ne gnjavi time – objašnjava taj makroekonomist. Veli, porez od takvih tvrtki od milijun eura prometa neće spasiti državni proračun Švicarske i Njemačke koje imaju timove za 100, 200 ili tisuću najjačih poduzeća koji ih prate na dnevnoj bazi.

 – Kad se dogodi problem kao onaj s ekotestom u Volkswagenu, to znači da će biti Volkswagen uzdrman, da će plaćati velike kazne i da će biti manje državi poreza. Sve smo preregulirali; mi maltretiramo male, inspektor im sve može naplatiti, sve može negativno protumačiti. Nema upozorenja, nego se odmah raspiše kazna koja može biti od neke manje svote do nekog maksimuma. Mi sve radimo kontra. Što dulje imamo tehničku vladu, dobro je jer nema novih zakona, nema novih budalaština, imamo dovoljno starih, da bi netko godinu dana to trebao ukidati – dodaje dr. Babić.

Govori za Slobodnu Dalmaciju da kod nas KFC nikad ne bi mogao uspjeti kao u SAD-u. Počeli su raditi u svojoj kuhinji i prodavati hranu na ulici, a ovdje bi ih odmah kaznili jer najprije moraš 200.000 kuna investirati u minimalne tehničke uvjete u dva odvojena zahoda... Ili, u Parizu, u legendarnim restoranima, u toaletima su čučavci, interijeri tih restorana stari su stoljeće, koliko ti poznati restorani i rade. Kod nas bi ih odmah zatvorili.

Mi u Hrvatskoj smo, eto, uspjeli ubrzati otvaranje tvrtki, za što treba pet dana u one shopu, u Irskoj dva do pet dana i 50 eura, u Njemačkoj šest dana i 376 eura, u Francuskoj četiri dana i 84 eura, u Poljskoj jedan dan i 120 eura, u Ujedinjenom Kraljevstvu jedan do pet dana i od 16 do 50 eura, u Sloveniji tri dana i nećete imati eura troška, dok ćete u Italiji za jedan dan imati poduzeće, ali uz 2000 eura troška, a u Luksemburgu će vam trebati tri dana i 1100 eura...

No, kad ste je otvorili, samo ste takli palcem u ocean. A zapravo ste, ovisno o djelatnosti kojom se želite baviti, upali u kašetu brokava. Možete potrošiti mjesece i godine da biste pokrenuli projekt o kojem sanjate, piše Slobodna Dalmacija.

Namjeravate li proizvoditi, čeka vas golgota ishođenja raznih dozvola, mišljenja, obilazaka agencija, zavoda, ministarstava, a nije jednostavno ni u uslužnom sektoru. Ako otvarate hotel, restoran, kafić, čeka vas druženje s milijun službenika u ishođenju svih mogućih dozvola, od minimalno tehničkih, zaštite na radu, sanitarne i slično. Ne postoji jedno mjesto gdje ćete dobiti sve potrebne informacije o svim dozvolama koje su vam potrebne, o porezima i obvezama koje morate platiti, pravilima igre koja morate znati za razne djelatnosti kojima se namjeravate baviti. To nije ničiji posao.

Pritom govorimo o običnim smrtnicima, a ne onima koji imaju svoje ljude gdje god se okrenu, od gradskih, županijskih i inih rođaka, prijatelja ili stranačkih kolega, do ljudi po inspekcijama, ministarstvima i slično. Kakvi su to obični smrtnici koji otvaraju restoran ili kreću u neki posao, reći će naši dežurni sveznadari aludirajući da imaju neku kesu, obiteljsku ili napunjenu mutnim parama, a škrti su je odriješiti i najradije bi zaobišli sve procedure kako bi zakinuli državu i prošli što jeftinije na račun svih nas.

Ima i takvih. Ima i onih čije su kese tanušne kao da su od paučine, nemaju politički ili obiteljski pedigre, nego silnu želju da zaposle sebe i ono znanja i iskustva koje su stekli radeći za druge, upregnuti u svoje snage i posao od kojeg će moći živjeti.

Ne planiraju obijati pragove zavoda za zapošljavanje, žele se pokušati sami zaposliti i izložiti tržištu. Čak i da pregrizu ponos i odluče podmazati nekog novcem od svoje mukotrpno stečene ušteđevine, ne ide to onako kako zamišljate. To su fini i čvrsti lanci spleteni od usluga i interesa, u kojima moraš znati nekoga tko zna nekoga tko će na pravu adresu proslijediti svežanj kuna ili eura. Ne možeš tek tako "odgovornoj" osobi na nekoj funkciji izvrnuti na stol novac i reći: evo mene, ja došao, daj da napokon dobijem papire i počnem raditi.

Prije nego nastavimo, jedno morate znati. Rijetki su poduzetnici koji će s imenom u javnost. Sve i kad nahvale državu, poreznike, poticaje, ministre i najširu im rodbinu, u posjet im dođu inspektori i prevrnu sve knjige i objekte, a uvijek nekom mogu naći nešto za naplatiti. Ako se imenom požale novinarima, znači da im je voda došla do grla, da su očajni i nemaju više što izgubiti, a ima i onih koji će se slikati, pozivati na pravdu i pravicu, a možda im u muljažama i blefovima nije dorastao ni Ostap Bender.

Postoji i treći razlog zbog kojeg neki zaziru od imena u javnosti. Uvijek ima onih anonimnih po forumima koji će rado pljunuti svakog tko nešto napravi, pa kopao vinograd, gasio požare, brao smilje, radio na građevini da bi prehranio obitelj, projektirao električni automobil...

Jedan je poduzetnik kazivao Slobodnoj Dalmaciji o tome koga sve poznaje u gradu i županiji, hrpu stvari koje je radio da bi lakše riješio papire za objekt za kojeg inače ne bi riješio dozvole ni u Austriji, Njemačkoj, Americi... Ne bi ni u Hrvatskoj da čovjek ne zna mnoge prave ljude.

Dok neki ugostitelji plaćaju kazne jer nemaju ormariće s ključem za odjeću za svakog radnika, kantu za smeće u zahodima koja se otvara na pedalu, ovaj je uspio imati objekt gotovo bez ičega, sa zahodom u koji je jedva ugurao zahodsku školjku, a mjesta za kantu na pedalu jednostavno nije bilo... Prošetajte, ako ste u prilici, Splitom i vidjet ćete očarane turiste kako jedu manistru na pomama sjedeći za malim stolićima uz romantične svijeće, dok im ispod nogu komad late prekriva šahtu čiji je sadržaj češće čistila Dioklecijanova komunalna služba nego ova suvremena.

Neki dan je na Braču otvoren hotel koji je poseban po imenu "Osam". Ne simbolizira ta osmica beskonačnost, filozofski stav vlasnika, nego broj godina koliko mu je otišlo na pokretanje posla. Vjerojatno se u tom vremenu saživio s onom Gandhijevom – budi ona promjena koju želiš vidjeti u svijetu.

Tko zna? Jedan drugi poduzetnik je tri godine pokretao mali proizvodni pogon u velikim mukama jer dva zakona, o protupožarnoj zaštiti i zaštiti radnika, njegovu djelatnost koja je još u povojima u ovoj zemlji drukčije definiraju i tretiraju, pa jedni misle da pogon mora imati dvoja vrata, a drugi da ne smije imati nego jedna.

Tri je godine prikupljao sve moguće dokumente, rješavao hrpu drugih apsurdnih nebuloza, administracija jest i nije bila babaroga, često su mu htjeli pomoći, ali ni njima samima nije bilo jasno što napraviti. Slušajući takve ljude, imate osjećaj da ste u komediji zabune i da vas netko vuče za nos.

 – To što ćete izgubiti mjesec dana na otvaranje tvrtke, još je i prihvatljivo i trošak osnivanja je prihvatljiv, ali zatvaranje je nemoguća misija. Ne daj bože nikom zatvarati firmu, to je katastrofa. Nije problem uopće registrirati poduzeće, problem je kasnije, kod zakona koji ograničavaju poslovanje, od službi, agencija, podžupanijskih, općinskih, agencija za zaštitu okoliša, inspektorata, građevinskih dozvola, inspekcija, zadovoljenja normi... Tu padamo. Kad dođe prvi nadzor, onda utičnica mora biti 15, a ne 10 centimetara od poda, onda imate drugi nadzor, pa treći... Problemi su i u skrivenim podzakonskim aktima za ispunjenje uvjeta, tu gubite nekoliko godina – kazuje Slobodnoj Dalmaciji Helena Budiša, direktorica UHY HB Ekonoma.

Sve te sitnice i ocean još neispisanih, brojna davanja svih mogućih vrsta, od poreza, preko parafiskalnih nameta i hrpe kazni opterećuju poduzetnike. Ekonomist dr. Damir Novotny nedavno nam je bio rekao da je u Hrvatskoj pritisak na mala i srednja poduzeća neizdrživ, dok ga velike korporacije još i mogu izdržati, a takav je pritisak i u zemljama jugoistočne Europe jer su se regulacije predtranzicijskog vremena ispreplele s novim propisima. Veli da nikad nitko u Hrvatskoj nije proveo čišćenje tih propisa, pa razne inspekcije i poreznici zbog nekonzistentnosti svih tih brojnih propisa, koje slijede razne inspekcije i poreznici, svakom mogu naći nešto za kaznu od nekoliko tisuća kuna.

Toliki pritisak birokracije i porezne administracije ne postoji ni u jednoj zemlji.

U EU-u, osobito zemljama anglosaksonskog prava, u Velikoj Britaniji, Irskoj, Nizozemskoj i Danskoj, rade na pojednostavljenju propisa i smanjenju pritiska na poduzetnike. Britanci su jako pojednostavili ulazak i izlazak s tržišta. Tvrtka se osniva internetski u pola sata, ne morate ići kod bilježnika, a s tržišta se, nemate li dugova, izlazi u roku od 10 minuta i nema troškova. Kod nas je i jedno i drugo preskupo jer državna administracija ne vjeruje poduzetnicima, radi protiv njih – bio je proljetos Slobodnoj Dalmaciji kazao dr. Damir Novotny.

Kod nas je drukčije, baba će još nekako ući u poduzetničko kolo, platit će dvije kune, ali da iziđe iz njega neće, kako poslovica kaže, dati tri nego 303 kune. Znate ono kad neki ljubavni film završi vjenčanjem, odlaskom sretnih mladenaca u suton, a na ekranu piše veliko "The End". Uvijek sam se mislila da bi baš to trebao biti početak filma, a isto je i s poduzetnicima.

Lakše je poduzeće zatvoriti nego otvoriti. Imaš li neaktivno poduzeće godinama, svake godine plaćaš oko 1000 kuna poreza na tvrtku, članarinu HGK-u, naknadu šumama i vodama, a da bi sve prekinuo legalno i uredno zatvorio svoj d.o.o., trebaš za taj razvod od svog poduzeća spremiti od 5000 kuna do 8000 kuna.

Za pristojbe za upis u sudski registar, za solemnizacije ugovora kod javnog bilježnika o likvidaciji poduzeća, za objavu likvidacije na internetskim stranicama Sudskog registra, tome još treba dodati troškove računovođe, objavu završnih računa... I to sve za tvrtku bez dugova, imovine i repova. Pa zar to nije pravi happy end? Na hrvatski način.

Ludilo prvo

Porezna uprava automatski ovršava poduzetnika koji u roku od 60 dana nije platio porez, a, s druge strane, država kao dužnik mjesecima ne plaća račune, osobito u nekim sektorima, poput zdravstva, i nikome ne smeta što neka poduzeća koja rade sa zdravstvenim sektorom po godinu dana ne mogu naplatiti svoje račune, a moraju ispostaviti fakturu u kojoj je PDV koji moraju platiti dok istodobno ne mogu naplatiti taj račun.

Ludilo drugo

Hrvatski jezik ne moraju znati direktori tvrtki, ali matični dokumenti njihovih stranih firmi moraju biti prevedeni na hrvatski kad osnivaju tvrtku u Hrvatskoj. Na svakom postupku kad se čita osnivački akt moraju biti ovlašteni sudski prevoditelj kojeg ti stranci plaćaju. Dakle, kad se strana tvrtka želi ovdje registrirati, mora imati matične dokumente prevedene na hrvatski, s tim da taj prijevod ne smije biti stariji od mjesec dana i predan na Trgovački sud. Zbog neke pogreške, poput toga da nije na vrijeme izvađen OIB, i zakasne na sud, moraju sve iz početka.

Ludilo treće

Ako tvrtke u Hrvatskoj moraju tri puta godišnje podnijeti neko obvezno izvješće nekoj državnoj instituciji da bi poštovale administrativnu proceduru, onda 100 tvrtki godišnje potroši 45 milijuna kuna, uz pretpostavku da je u svakoj tvrtki na toj administrativnoj obvezi radilo troje ljudi po tri sata, od kojih je svaki sat vrijedan 50 kuna.

Ludilo četvrto

Direktor nove tvrtke ne može biti ni domaći ni strani građanin ako netko za njega ne plaća mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Direktor te nove tvrtke koji u njoj nije ni zaposlen i ne misli makar u početku primati plaću jer posao još nije ni krenuo, mora, ako nije mirovinski i zdravstveno osiguran, uplaćivati za sebe ta osiguranja.

Ludilo peto

Građani Hrvatske ne mogu biti nezaposleni kad otvore tvrtku, nego moraju plaćati mirovinsko i zdravstveno, a ta tvrtka nezaposlenog ne mora raditi, ne mora imati lipe prometa, taj čovjek ne mora biti prijavljen u njoj kao zaposlenik niti primati od nje plaću. Ne mislimo da treba primati naknadu za nezaposlene, ali bi ga se moglo pričekati s uplatom doprinosa dok ne zaradi plaću.

Ludilo šesto

U Hrvatskoj bi bilo potrebno ukinuti dokazivanje iste stvari putem većeg broja dokumenata većeg broja institucija. Umjesto toga uvesti jedan dokument i umrežiti podatke tako da tijelo koje provodi postupak elektroničkim putem pribavi potrebnu dokumentaciju koju izdaju druga državna tijela. Ili, zbog čega vam traže matični list ne stariji od pola godine kad imate osobnu iskaznicu?

Ludilo sedmo

Velik broj dokumenata i podataka traže javna tijela koja ih već imaju i još ne smiju biti starija od tri do šest mjeseci, priloženi u originalu ili ovjerovljenom obliku: izvodi iz registra, dokaz o radnom iskustvu, prebivalištu i potpunoj poslovnoj sposobnosti, potvrde o nekažnjavanju, ishođenje uvjerenja o zdravstvenoj sposobnosti, potvrde o poslovnom prostoru...

Ludilo osmo

Kod nas ima problema jer administrativne postupke koče izostanci službenika s posla zbog bolovanja, godišnjih odmora i slično, umjesto da odsutne ljude zamijene kolege, a da postoji način da se faza u kojoj je neki predmet prati internetskim putem.

Ludilo deveto

Poduzetnici traže da se lokalna davanja za proizvodne tvrtke smanje i omogući obročna otplata, da HNB smanji regulatorna opterećenja bankama koje kreditiraju proizvodno poduzetništvo, da HAMAG ili HBOR preuzmu do polovine rizika pri otvaranju proizvodnih pogona u okviru malog i srednjeg poduzetništva.

Ludilo deseto

Broj zakona i podzakonskih rješenja kojih se godišnje donese i više od stotinu jedan je od najvećih izazova za poduzetnike i institucije koje ih provode. Poduzetnici vjeruju da se treba uvesti pravilo "prvo misli na najmanje", što znači da ako najmanje poduzeće može apsorbirati i primijeniti zakon, odredbu ili rješenje, moći će i sva poduzeća veća od njega., piše Slobodna Dalmacija.