PIŠE: Željko DominisU jeku vrlo žučnih rasprava o istraživanju nafte i plina u Jadranu, nitko (više) ne spominje činjenicu da su naši južni susjedi Crnogorci odredili dio istražnih i proizvodnih blokova ugljikovodika u našem teritorijalnom moru, epikontinentalnom pojasu i u Zaštićenom ekološko-ribolovnom pojasu (ZERP-u). 'Slobodna Dalmacija' je 25. travnja 2015. godine u tekstu pod naslovom 'Crna Gora otima hrvatsko more i vadit će naftu' (objavljenom na naslovnoj stranici i na stranicama 2. i 3.), navela da Vlada Crne Gore računa na čak 2020 kvadratnih kilometra hrvatskog mora, odstupajući i kršeći na taj način Protokol o privremenom režimu uz južnu granicu koji je sklopljen 10. prosinca 2002. između Vlade Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora), a čija je pravna slijednica Crna Gora od 2006. godine.
A evo što o tom 'Protokolu' u svom stručnom članku 'Raščlamba Protokola u svezi s granicom između Republike Hrvatske i Crne Gore' (Geoadria, br. 15/2 - 2010) kaže Radovan Pavić sa Fakulteta političkih znanosti: 'U vrijeme objave taj je Protokol izazvao veliku pozornost političke javnosti, a dijelom i njezine pohvale, što se uopće ne može prihvatiti, jer bi svaka potanja rasprava (koja je dosada izostajala) jasno ukazala na to da je Protokol umnogome i manjkav, i štetan, i ponižavajući za Republiku Hrvatsku. Zato nakon svih pohvala upućenih Protokolu, kao velikom hrvatskom "uspjehu" – dolazi neizbježni "ali". Protokol je za Hrvatsku skandalozan dokument, pri čemu sve one koji su ga na hrvatskoj strani pripremali i potpisali treba tretirati na dvostruki način: oni su ili površne neznalice i nevježe koje se u svemu tome posve ne snalaze, ili su neodgovorni politikanti. A ako to nisu – onda bi se njima trebale baviti neke druge institucije'.
Treba se podsjetiti da je na takve i slične okolnosti odmah nakon potpisivanja u prosincu 2002. godine upozorio i istaknuti stručnjak za granice akademik Davorin Rudolf: 'Hrvatsko-jugoslavenski Protokol o privremenom režimu uz južnu granicu u stručnoj javnosti je ocijenjen kao amaterski uradak, loš i neprihvatljiv za Hrvatsku. Ali, on se primjenjuje, jer je stupio privremeno na snagu onoga dana kad je potpisan. Prije ratifikacije (odobrenja) u Saboru, dakle. Protokol vrvi za Hrvatsku nepovoljnim odredbama“. Postavio je pitanje kako se tada napušteno načelo 'crte sredine' može uopće više vratiti u (budući) pregovarački proces? Izrazio je i bojazan kako će takva „privremena“ rješenja imati ozbiljne posljedice u odnosu na utvrđivanje epikontinentalnog i gospodarskog pojasa Republike Hrvatske na ulazu u Bokokotorski zaljev i na okolno morsko prostranstvo.
I bio je, nažalost, u pravu jer Crna Gora sada traži još puno više nego što je 'privremeno' dobila ovakvim 'skandaloznim' Protokolom 'koji je na snazi'. PORTAL OKO je 4. svibnja 2015. objavio članak pod naslovom 'Crna Gora ipak želi naše more!'.
A mnogo toga je Protokolom Crna Gora „privremeno“ dobila, a Hrvatska, nada(j)mo se, ipak samo „privremeno“ izgubila. Jedino što je donekle pozitivno jest upravo ova „privremenost“ Protokola (koja, doduše, traje već skoro 13 godina), što otvara mogućnost poboljšanja, ali čemu treba odmah dodati i mogućnost da i druga strana postavi nove zahtjeve (a vidimo da to Crna Gora bez zadrške i čini). Protokol ima više zaista bitnih nedostataka koji svi pogađaju (samo) Republiku Hrvatsku i on očito predstavlja jedan od temelja koji se mora uzeti u obzir pri rješavanju ovog graničnog pitanja ma tko ga (bude) rješavao.
Iz razgraničenja na moru na ulazu u Bokokotorski zaljev razvidno je da nije, sukladno međunarodnom pravu mora, povučena "crta sredine" između hrvatske i crnogorske obale. Dakle, Protokolom je isključena „crta sredine“, što znači da se (njime) isključuje i međunarodno pravo, a to (očito) pogađa (samo) Hrvatsku. Zato je akademik Rudolf u pravu kad postavlja pitanje kako se napušteno načelo „crte sredine“ može uopće više vratiti u pregovarački proces? Tako smo time Crnogorcima (privremeno) do konačnog utvrđivanja granice ustupili 52,3 kvadratna kilometara teritorijalnog mora, što otprilike odgovara površini otoka Ugljana.
Protokolom je uspostavljena tzv. Zona, u kojoj nesumnjivo postoji dvovlašće i to (samo) na djelu (nesporno) hrvatskog mora i uz (nesporno) hrvatsku obalu. Granica 'Zone' između hrvatskih obala i ostalog akvatorija u vanjskom zaljevu povučena od rta Konfin do točke udaljene 3 kabla od rta Oštra na spojnici rt Oštra – rt Veslo. Zašto su u ovom slučaju određena upravo tri kabla (555,6 m) nije objašnjeno, kao ni to zašto se sve određuje po spojnici rt Oštra – rt Veslo?
Međutim, razlog se (ipak) može lako uočiti ako se (samo) pogleda na kartu. Naime, čim je neka određujuća crta više izvan zaljeva, onda po načelu okomice koja bi dijelila hrvatsko i crnogorsko teritorijalno more, veći dio teritorijalnog mora izvan zaljeva pripada Crnoj Gori. I obratno – ako je neka relevantna crta bliže zaljevu (ili čak unutar njega), onda veći dio teritorijalnog mora izvan zaljeva pripada Hrvatskoj, a što se, naravno, ovim Protokolom nije dogodilo. Morsku granicu na jugu (sukladno međunarodnom pravu) najlogičnije je utvrditi spojnicom rt Oštra – otok Mamula – rt Mirišta, pri čemu je moguća i izravna granica između rta Oštra i rta Mirišta po kojoj otok Mamula ostaje unutar zaljeva (što bi također bilo posve prihvatljivo). Važno je znati da ova južna morska granica nije nimalo bezazlena prirodoslovna crta koja omeđuje zaljev, nego je iznimno važna i međunarodno-pravno i geopolitički, jer ima bitno značenje za predmetno razgraničenje Hrvatske i Crne Gore izvan samog zaljeva. Iako se Protokolom (privremena) granica utvrđuje prema spojnici rt Oštra – rt Veslo, povrh svega toga Vlada Crne Gore donijela je 2011. godine odluku o određivanju blokova za istraživanje i proizvodnju ugljikovodika, čija lateralna granica prema Hrvatskoj značajno odstupa od crte razgraničenja prema Protokolu jer ne ide azimutom 206 stupnjeva, već ima novi smjer prema Hrvatskoj koji ide azimutom 231 stupanj pa se morski i podmorski prostori Crne Gore (osim što su već uvećani Protokolom), na taj način (naknadno) uvećavaju na štetu Hrvatske za ukupno čak 2020 kvadratnih kilometara.
'Zona' je, dakle, uspostavljena na štetu Republike Hrvatske i predstavlja u međunarodnom pravu jednu potpuno nepoznatu situaciju u kojoj neka obalna država nema potpuni suverenitet uz svoju obalu, nego ga dijeli s nekim drugim.
Uz to pojam 'Zona', koji se koristi u Protokolu, potpuno je neprimjeren, jer pojam 'Zona', sukladno međunarodnom pravu mora, obuhvaća morsko dno i podzemlje izvan granica nacionalne jurisdikcije obalne države.
'Zona' ne može biti predmetom nikakva prisvajanja i može se uporabljivati samo za miroljubive svrhe, bez diskriminacije i u skladu s međunarodnim režimom koji osigurava racionalno gospodarenje. Razvidno je da takva 'Zona' nema nikakve veze sa 'Zonom' iz Protokola.
Prema Protokolu u 'Zoni' je uvedena zajednička hrvatsko-crnogorska policijska ophodnja i nadležnost, što znači da se radi o dvovlašću, a to ujedno znači i djelomični gubitak hrvatskog suvereniteta, dok Crna Gora dijelom stječe taj suverenitet. Dakle, nije ugovoren reciprocitet, tj. isti takav zajednički hrvatsko-crnogorski nadzor i susjednoga mora (jednake površine) u Crnoj Gori. Sve to je ujedno protivno članku 2. Ustava Republike Hrvatske gdje se jasno navode načela neotuđivosti, nedjeljivosti i neprenosivosti suvereniteta Republike Hrvatske.
A u ovom slučaju povrijeđena su sva tri navedena načela. Tako je hrvatski suverenitet prema Protokolu dijelom došao u tuđe ruke, dijelom je podijeljen s nekim drugim i dijelom je prenesen na nekoga drugog. I nije sve to protivno samo Ustavu Republike Hrvatske nego je protivno i međunarodnom pravu po kojem suverenost označava najvišu vlast države nad osobama i stvarima koje se nalaze na njezinu području. Ona je isključiva: suverenost jedne države u određenom prostoru isključuje suverenost druge države. A međunarodno pravo nad unutrašnjim morskim vodama svakoj obalnoj državi priznaje suverenost kao i nad kopnenim područjem.
Zajednički hrvatsko-crnogorski nadzor na tom dijelu hrvatskoga mora, u kojem Republika Hrvatska ne ostvaruje svoj suverenitet, obavlja se policijskim plovilom koje ne vije ničiju zastavu. To je, naravno, logično kada je u pitanju crnogorska strana, ali je nelogično i ponižavajuće da hrvatska zastava izostaje uz hrvatsku obalu i u hrvatskim vodama.
Osim toga, to je protivno i međunarodnom pravu mora po kojem nijedan brod na moru na smije ploviti bez zastave, jer broda bez državne pripadnosti ne može ni biti. Zastava broda vanjski je znak, a, u pravilu, i sinonim državne pripadnosti broda i njome brod stječe pravo na nesmetanu plovidbu (sloboda mora).
Priznali mi to ili ne, ovaj (i ovakav) Protokol u svakom slučaju ima iznimno veliko međunarodno-pravno i političko značenje i težinu te mora biti uzet u obzir pri svakom rješavanju hrvatsko-crnogorske granice i to bez obzira tko o tome bude odlučivao. Pitanje je samo hoće li nas i u postupku usuglašavanja teksta posebnog sporazuma, koji je u tijeku, a kojim se pitanje razgraničenja na Prevlaci povjerava Međunarodnom sudu pravde u Den Haagu, „žedne“ preko Prevlake (opet) „preveslati“ plovilom bez zastave s obzirom da crnogorski ministar vanjskih poslova i europskih integracija Igor Lukšić kaže da je „došlo do određenog približavanja stajališta“. Crnogorska 'stajališta' znamo, ali strah nas je 'naših stajališta'. /Željko Dominis/