PIŠE: Željko DominisSve to je izazvalo burne reakcije u dijelu javnosti i optužbe iz SDP-a pa se, povodom toga, čak i građane upozorilo da, za razliku od predsjednice, plaćaju poreze, jer je ovo njihova država. Naglašeno je da razumiju želju da sredstva, koja je predsjednica dobila za troškove kampanje, donira u humanitarne svrhe, ali da bi „predsjednica trebala pokazati kako porez treba platiti, a ne pokazivati kako se plaćanje poreza može izbjeći“, što je, doduše, kažu „zakonito, ali je u moralnom smislu upitno i sporno“.
Hrvatski građani (iako se brojni od njih nalaze u teškim situacijama) od srca se i rado u veoma velikom broju odazivaju brojnim humanitarnim akcijama u prikupljanju financijskih sredstva za potrebite u nevolji. „Svojim pozivom (6,25 kn - PDV uključen) donirate 5 kn za brojnu hospitaliziranu djecu“ – samo je jedan od poziva građanima na učešće u brojnim humanitarnim akcijama. Naravno, naplata PDV-a u tim i takvim slučajevima (humanitarnim akcijama) je „zakonita, ali je u moralnom smislu svakako jako upitna i sporna".
Početkom travnja, nakon samo 9 mjeseci rada, šef uprave HBOR-a Vladimir Kristijan svojevoljno je podnio ostavku i dobio otpremninu iz snova: 12 plaća, što je također izazvalo burne reakcije u dijelu javnosti. Riječ je o otpremnini koja se u neto svoti kreće oko 300 tisuća kuna. Kada se tome dodaju ostala obvezna davanja, HBOR bi ovu njegovu samovoljnu ostavku, kako su naveli neki mediji, u konačnici mogao „platiti“ i do milijun kuna. „Vladimir Kristijan nije zaslužio otpremninu od 300 tisuća kuna, ali po zakonu on na nju ima pravo“, poručio je ministar financija Boris Lalovac komentirajući ostavku bivšeg šefa uprave HBOR-a i dodao da takvu otpremninu on ne bi uzeo. Dakle, i ovo je „zakonito, ali je u moralnom smislu sporno“.
Sukladno zakonu, kojeg su sami donijeli, saborski zastupnici imaju sramotno velika primanja i sramotno velike (povlaštene) mirovine. I to je, dakle, „zakonito, ali je u moralnom smislu svakako sporno“. Sramotno velike plaće redovito primaju i oni saborski zastupnici koji uopće nikako ili veoma rijetko dolaze u Sabor, što je isto tako „zakonito, ali je u moralnom smislu itekako sporno“. U razdoblju od 1. siječnja do 10. prosinca 2014. godine saborski zastupnici su, ne uključujući njihove astronomsko velike plaće, samo na dnevnice, odvojeni život, prijevoz, stanarine, hotele, režije (zamislite, država im uz stanarinu plaća i režije?!), cestarine, troškove svojih automobila te na parkiranje, kotizacije, taksi, garaže, reprezentacije na službenom putu i dr. iz proračuna potrošili ukupno gotovo 9 i po milijuna kuna (točnije 9.494.711,57 kn - dostupno na http://www.sabor.hr/pregled-troskova-rada-saborskih-zastupnika-u-2014-). Tako je, primjerice, u tom razdoblju jedna zastupnica potrošila 232.344 kuna i to samo na zrakoplovne karte i troškove automobila, što je nedvojbeno „zakonito, ali je u moralnom smislu sporno“.
Ako se jedna obična građanka, primjerice, javi na objavljeni natječaj i želi se zaposliti u državnoj službi npr. kao kuharica, čistačica ili možda kao medicinska sestra, mora ispuniti sve propisane uvjete i, među ostalim natječajnim dokumentima, dostaviti i potvrdu o nekažnjavanju (takve osobe ne smiju biti kažnjavane niti se protiv njih smije voditi kazneni postupak). Ali ako neki politički (stranački) moćnik želi postati gradonačelnik, načelnik, župan ili možda saborski zastupnik, takva potvrda mu ne treba, što je (nije teško pogoditi) „zakonito, ali je u moralnom smislu sporno“.
Sjetimo se, također, da su u posljednje vrijeme mnogi hrvatski tajkuni proda(va)li svoje „stare“ jahte po cijeni od nekoliko milijuna EUR- a i pri toj kupoprodaji nije plaćen porez na promet što je, doduše, opet „zakonito, ali je u moralnom smislu jako sporno“. Naime, danom stupanja na snagu Zakona o posebnom porezu na motorna vozila (NN,br. 15/13) prestao je važiti Zakon o posebnim porezima na osobne automobile, ostala motorna vozila, plovila i zrakoplove (NN, br. 139/97., 105/99., 55/00., 127/00., 107/01., 44/03., 95/04., 94/09., 21/10. i 78/12.) u kojem je bilo propisano da se plaća porez na promet kod kupoprodaje jahti i drugih plovila. Razvidno je, dakle, da se, kad običan građanin prodaje svoj mali istrošeni rabljeni automobil vrijedan nekoliko tisuća kuna, radi o kupoprodaji koja podliježe plaćanju poreza na promet (5%), a kod kupoprodaje u kojoj tajkun prodaje svoju luksuznu jahtu vrijednu nekoliko milijuna EUR-a, ne mora se platiti ni kune na ime poreza na promet. Po tome ispada (logično) da kupoprodaja automobila jest „promet“, ali kupoprodaja jahte to (više) nije.
Sjetimo se i toga da su u posljednje vrijeme mnogi hrvatski tajkuni kupili nove jahte po cijenama od nekoliko (desetaka) milijuna EUR-a i pri tome kod uvoza nisu platili poseban porez (trošarinu), što je, naravno, opet „zakonito, ali je u moralnom smislu sporno“. Naime, donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o posebnim porezima na osobne automobile, ostala motorna vozila, plovila i zrakoplove (NN 78/12) saborski zastupnici ukinuli su plaćanje posebnog poreza na jahte, brodice i druga luksuzna plovila. Razvidno je, dakle, da kad običan građanin, nakon prodaje svog starog istrošenog automobila (i pri toj kupoprodaji je po zakonu plaćen porez na promet), kupuje za sebe i svoju obitelj novi mali automobil vrijedan 50-tak do 70-tak tisuća kuna, mora platiti posebni porez (trošarinu), a tajkun, kad kupuje novu luksuznu jahtu (ili privatni zrakoplov), vrijednu nekoliko desetaka milijuna EUR-a, ne mora platiti ni kune na ime trošarine.
Pri uvozu luksuzne jahte iz inozemstva (plovilo veće od 12 metara), osim što na istu neće platiti poseban porez (trošarinu), hrvatski tajkuni neće (zakonito) platiti ni carinu jer je propisana carinska stopa na uvoz jahti „sl“ („slobodno“), dakle 0% (nula posto), što znači da se jahte uvoze bez plaćanja carine. Ali u slučaju kad običan građanin kupuje malu brodicu (plovila manja od 12 metara) platiti će (zakonito) carinu jer je za takva plovila u Carinskoj tarifi propisana odgovarajuća stopa carine, što znači da se brodice uvoze uz plaćanje carine.
Postoje i oni koji pri uvozu luksuznih plovila iz inozemstva, osim carine i trošarine ne plaćaju ni PDV, jer (zakonito) mogu u hrvatske upisnike i očevidnike upisati plovilo nabavljeno u inozemstvu bez prilaganja dokaza o podmirenim carinskim i poreznim obvezama. Naime, Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o brodicama i jahtama (NN, br. 137/13) brisana je odredba da se Zahtjevu za prvi upis treba priložiti „dokaz o podmirenim carinskim i poreznim obvezama“. Pri tome se koristi (zakonita) mogućnost da se takva plovila u hrvatske upisnike i očevidnike upišu dok su još u inozemstvu tako da nakon toga iz inozemstva u hrvatsko teritorijalno more uplovljavaju pod hrvatskom zastavom pa carinici na graničnom prijelazu misle da se radi o domaćem plovilu. I opet, sve je to „zakonito, ali u moralnom smislu veoma, veoma sporno“.
Itd… itd…, moglo bi se nabrajati unedogled.
Ipak, bilo bi dobro odgovoriti na pitanje zašto je to tako?
Možda se odgovor na to pitanje može naći u ovogodišnjoj uskrsnoj poslanici zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Josipa Bozanića, koja je snažno odjeknula u hrvatskoj javnosti i koju su mnogi usporedili s onom njegovom glasovitom božićnom poslanicom koju je bio uputio hrvatskoj javnosti za Božić davne 1997. godine: "Na djelu je grijeh struktura što su ih omogućili zakoni i propisi, kojima prvotni cilj nije bio opće dobro čovjeka i zajednice“. Kardinal Bozanić je i tada i sada izravno upro prstom u samo središte društvenih problema i javno prozvao centre moći koji gospodare i poigravaju se našim životima. Ti centri moći, koji kroje sudbinu malog hrvatskog čovjeka, su apsolutno nedodirljivi, samoživi, bahati i samoodrživi sustavi neosjetljivi na život prosječnog (poštenog) čovjeka, koji našu budućnost i budućnost naše djece gledaju isključivo kroz osobni profit, te vuku nevidljive konce upravljajući i poigravajući se sudbinama milijuna ljudi i njihovih obitelji.
„U hrvatskoj smo stvarnosti svjedoci kako sebičnost sve podvrgava iskoristivosti, a tamo gdje se ne gleda dobro drugoga, ondje se drugoga izručuje, predaje u nemilost onima kojima kriterij nije opće dobro, nego samo korist pojedinca ili interesne skupine“, upozorio je kardinal. U centar pozornosti smjestio je banke, koje su desetke tisuća ljudi dovele do dužničkog ropstva, a država je sve to sasvim mirno promatrala i sada praktički jednostavno nema snage (a ni prevelike želje) i moći riješiti ovaj gorući problem svojih očajnih građana. „Sa žaljenjem spominjem kako su u posljednje vrijeme neke situacije s bankovnim kreditima u nas dovele tisuće hrvatskih građana u stanje siromaštva, a mnoge od njih i do egzistencijalnoga sloma. Teško se oteti dojmu da se ne radi o lihvi u pravom smislu te riječi jer se čini da su korist za jedne (za banke), a gubitci za druge (za hrvatske građane) u očitom nerazmjeru s protučinidbom" – bio je kardinal Bozanić izravan, nedvosmislen i kristalno jasan.
I odmah se nakon toga (očekivano) javio „glasnogovornik“ prozvanih. Nakon što su hrvatski bankari nedavno iz svih oružja osuli paljbu po dvojici sveučilišnih profesora, ekspertima za monetarnu politiku, tražeći čak i njihove smjene, samo zato što su (argumentirano) upozorili javnost na bankarsku pljačku kroz kredite u švicarskim francima. Sada su ti isti moćnici kroz usta Zorana Bohačeka, predsjednika Hrvatske udruge bankara, bahato i drsko (kao i obično) odgovorili kardinalu samo zato jer se i on usudio progovoriti o „bankarskom grijehu“, odnosno o činjenici da su banke najobičniji lihvari koji su podjarmili hrvatski narod.
„Trebalo bi paziti koje se riječi koriste jer se takvi izrazi koriste za ilegalne aktivnosti“, rekao je Bohaček. I djelomično je u pravu jer se stvarno ne radi o ilegalnim, nego o zakonitim aktivnostima. Drugo je pitanje tko je (i s kojim razlogom) donio takve zakone i omogućio (bankama) zakonito lihvarenje i kamatarenje? „Nismo mi lihvari“ kaže Bohaček. Ali, zar nije lihvarski nekome posuditi novac i da je taj netko, nakon deset godina redovite otplate kredita, dužniji nego što je bio prvog dana posudbe?! Nazivali mi takovog kreditora bankom ili običnim lihvarom, posve je nevažno, jer je svejedno rezultat u oba slučaja isti, a to je „dužničko ropstvo“. Lihvarenje je za Boga u nebo vapijući grijeh, grijeh moćnih i nedodirljivih struktura, neosjetljivih za pravdu i istinu, koje danas upravljaju našim životima putem zakona koje politika donosi isključivo po njihovim „mjerilima“ i „kojima cilj nije opće dobro čovjeka i zajednice“. Političari su ti, procijenio je kardinal, koji su sve to omogućili, jer nisu spriječili nepravdu. Štoviše, omogućili su da nepravda nastane i da traje, a mogli su, da su htjeli, poput svojih kolega iz nekih drugih, pa i susjednih država, spriječiti da se lihvarenje hrvatskog puka legalizira i traje silne godine. Jednom riječju nisu učinili ništa, ali bi tobože sada nešto učinili za oštećenih 60 tisuća građana koji imaju kredite s valutnom klauzulom u švicarskim francima (svaka slučajnost vezana za predizbornu godinu je, naravno, isključena). A dopuštanje valutne klauzule u švicarcima bio je krajnje špekulativan i protuzakoniti čin, posebice iz razloga što ti švicarski franci nikada nisu ušli u Hrvatsku, odnosno krediti nisu ni imali pokriće u francima.
Pitamo se zato tko su i kakve su osobe oni koji mogu posve hladnokrvno i bez imalo grižnje savjesti sve to samo mirno promatrati i pravdati se da su pri potpisivanju kredita bili takvi uvjeti i da su oštećeni građani trebali malo bolje čitati ono što (sitnim slovima) piše i ono što potpisuju?
Sve u svemu nakon svega ovoga možemo samo zaključiti da oni, koje u svojim poslanicama spominje kardinal Bozanić, a koji su donijeli (izglasali) zakone temeljene na „grijehu struktura“, sada krajnje licemjerno napadaju druge i p(r)ozivaju ih nemoralnima samo zato što postupaju po tim zakonima. Međutim, posve je razvidno da su nemoralni upravo oni koji donose takve zakone „kojima prvotni cilj nije opće dobro čovjeka i zajednice“, a ne oni koji su, kao legalisti, po takvim (nakaradnim) zakonima prisiljeni postupati. /Željko Domins/