Kada je Sv. Vlaho po tko zna koji put učinio čudo, zaustavio kišu i pustio umjetnike da uđu neometano u grad mislili smo da nas očekuju najspektakularnije Dubrovačke ljetne igre dosada.
Velika financijska sredstva, rekordna turistička godina, spremnost gospodarskih subjekata na suradnju te najljepši grad svijeta na dlanu za svakog bi intendatna predstavljali izazov gdje neuspjeh nije opcija. Za uspjeh su bili spremni svi; odvojili su ugostitelji, trgovci, seljaci, ribari, proizvođači...
Dubrovnik je uspješan upravo radi kohabitacije između sporta, kulture, turizma i gospodarstva, jer opstati kroz stoljeća i biti uspješan je bilo moguće jedino zajedno. Veliki broj povratnih pisama zahvale svjetski poznatih ljudi koji su boravili u našem gradu daje nam za pravo reći da svakoga dočekamo veselo i susretljivo kako mi Dubrovčani i znamo. Kako zaboraviti pohvale kancelarke Markel, velike sportske čelnike, gospodu Eclestonea, Todta, Platinia, Schweinsteigera, vjenčanje stoljeća Fabiole Beracase, japanskog princa i princeze i još mnoge druge koji nose nezaboravne dojmove u svoje zemlje?! Ne, oni nisu imali posebne zahtjeve kao što su kavijar, svilene postelje, zaštitari ili luksuzne limuzine.
Nisu im smetali gosti, zabavljači, restorani, buka ali ni zatvorene ceste zbog Igara, već su se divili upravo onoj netom spomenutoj kohabitaciji.
Nisu nikome, sve dok ovo ljeto nije glasno zagrmio gospodin Krešimir Dolenčić svaki put kad bi se bavio svim osim onim zbog čega je dobro plaćen, a to je posao intendanta. Zar četvrtina Proračuna Grada Dubrovnika, koliko se izdvaja za kulturu, nije dovoljno? Zar milijunski iznosi koji se troše samo na predstave nisu dovoljni?
Sam sadržaj ovogodišnjih Dubrovačkih ljetnih igara nije bio nezaboravan; većinu smo izvedbi već i zaboravili, a još nismo ozbiljno zašli ni u duge rukave.
Zamislite samo da Gradska uprava vodi grad kao što je dotični gospodin vodio ovogodišnje Ljetne igre. Bi li bilo manjeg prireza, subvencija za zračni, cestovni i morski prijevoz, potpora za studente i novozaposlene, potpora umirovljenicima, novca za slabe i nemoćne, igrališta za djecu, parkova, trgova, šetnica, prometnih rješenja??
Budimo realni, nitko od turista u Dubrovnik ne dolazi ni zbog Ljetnih igara, ni žičare, ni određenog restorana, ni muzeja i slično. Dolaze zbog branda zvanog Dubrovnik.
Dok sve nabrojene skupine višestruko koriste brand Dubrovnik pa bilježe poraste prometa i gostiju od žičare, restorana, muzeja, zidina jedini koji svake godine prodaju sve manje, a podijele što više karata su upravo predstave Ljetnih igara. Zar to nije odgovornost upravo intendanta, kao i činjenica da svakoj premijeri prethodi veliko uigravanje visokobudžetnih i najboljih hrvatskih glumaca, a ista se izvede samo te godine i naredne godine opet idu nove premijere?
Jesmo li ipak toliko bogati da na grbači seljaka, ribara, ugostitelja i trgovaca izdvajamo za ovakvu vrstu iživljavanja? Očekivali smo napredak u smislu dnevnih predstava kao novog vida promidžbe pa da i „mrski gosti s kruzera“, kako ih je dotični volio zvati, dobiju priliku uživati u onome što je on tako vrijedno pripremao. Očekivali smo da pored dramskih i tragičnih sadržaja gledateljima bude ponuđen neki opuštajući i komični sadržaj.
Zbog svega ovoga sigurni smo da se svaki vlasnik privatnog smještaja, ugostiteljskog objekta, suvenirnice, ali i svi oni koji od istih žive i imaju primanja osjećaju kao da im je Krešimir Dolenčić opalio pljusku. Najveći apsurd je da su mu smetala upravo ona mjesta na kojima je tako često bio u veselom stanju. Opijenom u zagrljaju jeftinog brandija najlakše je bilo okriviti Dubrovnik i Dubrovčane za vlastiti neuspjeh. Ipak, zrno skromnosti prekriveno bahatim stavom je ipak njegova ostavka što, smatramo, jasno govori kako on iz potencijala zvanog Dubrovnik ne može više, bolje, pozitivnije.