Tisuće prosvjednika najavljivalo je proljetos na splitskim Prokurativama Hrvatska udruga sindikata na 'velikim radničkim prosvjedima' zbog čak pedeset tvrtki kojima je tada prijetio stečaj i tisuća radnika nad koje se nadvio gubitak posla. Na opće iznenađenje na ulice je izašlo tek stotinjak ljudi, mahom sindikalaca.
Od obespravljenih radnika, gladnih kruha - ni traga.
Šest mjeseci kasnije, kada većina poduzeća za koje su tada trebali prosvjedovati više ne postoje, tisuće gnjevnih Splićana ipak su izašli na ulice. Ali ne zbog socijalnih pitanja, kako bi se očekivalo u glavnom gradu regije s najviše nezaposlenih, već zbog prijetnje stečajem omiljenog kluba - Hajduka.
Uistinu je teško ne zapitati se kako je moguće da u zemlji s toliko nezaposlenih i masom uništenih firmi, građene može na ulice izvesti jedino sportski klub, a ne gubitak radnih mjesta? Dok su neredi u Španjolskoj i Grčkoj redovita pojava u Hrvatskoj ih nema. U Grčkoj se tuku zbog toga što dnevno bez posla ostaje 1.000 ljudi (kod nas 700), a u Hrvatskoj kad to isto zaprijeti debelokošcima u nogometnom klubu koji su do sada uspješno spiskali milijune gradskih kuna.
S 30 milijuna kuna, koliko su pod pritiskom Torcide gradski oci dali jamstava za novi kredit Hajduku, možda se moglo spasiti nekoliko poduzeća poput Dalmatinke, Jadrankamena i sličnih te sačuvati stotine radnih mjesta.
No, za to se nitko nije potrudio izaći na ulice.
Bilo bi zanimljivo vidjeti od čega žive mladi Torcidaši koje toliko brine sudbina njihovog kluba da su zbog njega spremni srušiti grad? Gdje rade (ili više ne) oni, gdje njihovi roditelji, prijatelji, rođaci koji će sada otplaćivati Hajdukov kredit? Je li itko od njih ostao bez posla zbog propasti neke od tvrtki u Dalmaciji?
Ako jest, kako je moguće da ih to nije dovoljno motiviralo da izađu na ulice kao mogući stečaj Hajduka?
Tema je to za sociologe, psihologe i cijelu svitu stručnjaka koji bi valjda jedini mogli dati odgovor na pitanje 'što je to s Hrvatima?'.