ŽIVIMO U ERI NAJBRŽEG IZUMIRANJA IKAD Evo zašto dolazi do masovnog nestanka vrsta

Pojavljivanje i nestanak vrsta može se pratiti iz fosila organizama koji su naseljavali Zemlju prije 600 milijuna godina jer je tada došlo do značajnog porasta makroskopskih vrsta. Naglo opadanje bioraznolikosti dogodilo se tijekom najmanje pet razdoblja masovnih izumiranja vrsta.

Međutim, najviše vrsta nestalo je tijekom puno učestalijih, ali manje dramatičnih procesa.

Paleontolozi Jack Sepkopski i David M. Raup utvrdili su razdoblja pet velikih masovnih izumiranja. Dogodila su se krajem Ordovocija, u kasnom Devonu te na kraju Perma, Trijasa i Krede.

Prvo masovno izumiranje bilo je prije 450 do 400 milijuna godina, na prijelazu iz Ordovicija u Silur. Tada je sav živi svijet bio u oceanima. Do izumiranja je došlo zbog nekoliko kontinentalnih oledbi na dijelu tadašnjeg kontinenta Gondvane. To je uzrokovalo globalna zahlađenja i pad razine mora, što je dovelo do masovnog izumiranja organizama. Tijekom Silura je započeo razvoj hrskavičnjača i riba, rast malih biljaka uz obale te evolucija člankonožaca koji su naseljavali kopno. 

Na prijelazu iz Devona u Karbon, prije 360 do 375 milijuna godina, dogodio se produžen niz izumiranja u kojem je nestalo 70 posto svih živih vrsta na Zemlji. To razdoblje je trajalo oko 20 milijuna godina, a postoje dokazi da se sastojao od sedam različitih serija izumiranja. 

Tijekom Karbona se živi svijet oporavljao. Evolucija je nastavljena. Neke vrste počele su polagati jaja na kopnu, što je omogućilo naseljavanje kopnenih staništa. 

Prije 251 milijun godina, na prijelazu iz Perma u Trijas, dogodilo se najveće izumiranje u povijesti Zemlje. Teorije uzroka izumiranja su različite, a pretpostavlja se da se ono sastojalo od tri faze.

Do prve je došlo zbog globalnog zatopljenja, a za druge dvije postoji više teorija kao što su  pad meteora, povećana vulkanska aktivnost, naglo otpuštanje metana iz oceana itd. 

Tijekom tog izumiranja nestalo je oko 96 posto svih morskih vrsta te oko 70 posto svih kopnenih vrsta. Ovo izumiranje imalo je veliko evolucijsko značenje jer se time stvorila  mogućnost za razvoj dinosaura koji su postali dominantni kralješnjaci na kopnu.

Četvrto veliko izumiranje dogodilo se na prijelazu Trijasa u Juru prije 205 do 199 milijuna godina. Tada je izumrla barem polovica poznatih vrsta koje su živjele na Zemlji, ali dinosauri su uspjeli preživjeti i postati dominantna vrsta u Juri. 

Točan razlog ovog izumiranja se ne zna, ali nagađa se o klimatskim promjenama, promjeni razine mora i kiselosti oceana, masovne erupcije vulkana, udara meteora itd.

Prije 65 milijuna godina, na prijelazu iz Krede u Paleogen izumrlo je oko 75 posto svih živih vrsta. Nestali su gotovo svi dinosauri. 

Smatra se da je uzrok ovog izumiranja udar asteroida čiji su tragovi još uvijek vidljivi na području današnjeg Meksika. Ovaj događaj je bio od velike važnosti za ljude jer je označio kraj doba dinosaura i omogućio razvoj sisavaca.

Istraživanja koja se bave očuvanjem ugroženih vrsta pokazuju da se i danas nalazimo usred razdoblja izumiranja koje je započelo na prijelazu iz Pleistocena u Holocen.

Današnja era masovnog izumiranja je najbrža ikad i naziva se izumiranje u Holocenu. U razdoblju od 1500. do danas zabilježeno je 875 izumrlih vrsta – 90 biljnih i 726 životinjskih vrsta (International Union of Nature and Natural resources). 

Usprkos tim podacima, smatra se da velika većina izumiranja nije uopće dokumentirana te da bi trenutna stopa izumiranja mogla iznositi čak 140 tisuća vrsta godišnje.

Uzroci ovih izumiranja su klimatske promjene i rast ljudske populacije.

Američki biolog i istraživač E.O. Wilson smatra da postoji veza između broja vrsta i područja koja nastanjuju. 

Prema njegovim izračunima, ako se ljudska populacija stabilizira na 10 do 15 milijardi tijekom sljedećih 50 do 100 godina, istodobno će se stabilizirati i gubitak ekosustava.

U tom slučaju predviđa gubitak od 10 do 25 posto ukupnog broja vrsta na Zemlji. Većina vrsta se prilagodila na klimatske promjene tijekom posljednjih nekoliko milijuna godina.

Najjednostavniji način prilagodbe jest širenje područja obitavanja na područje s odgovarajućom klimom. Uništavanje staništa i urbanizacija prirodnih područja raznim vrstama znatno otežava širenje na pogodnija mjesta za život. Osobito će se teško prilagoditi vrste koje naseljavaju mala, ograničena ili specifična staništa.

Znanstvenici bilježe stalan porast temperature na Zemlji od 1860. Efekt staklenika, odnosno porast koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi, posljedica je antropogenog djelovanja tj. prekomjernog korištenja fosilnih goriva i uništavanja šumskih ekosustava.

Postavlja se pitanje hoće li se vrste koje su pogođene gubitkom staništa, izlovom i sl. uspjeti prilagoditi  na ove promjene. 

Osim zakonskog pokušavanja redukcije emisije štetnih plinova na razini država, svaki čovjek mora uvesti promjene u načinu života kako bi usporili uništavanje Zemlje.

Može se započeti jednostavnim odvajanjem otpada, smanjenjem korištenja plastične ambalaže ili štedljivijom upotrebom energije. Svaka osoba može dati svoj doprinos planetu na kojem živimo. Potrebno je samo malo dobre volje.

Sanja Grđan