'Malo je tko početkom osamdesetih vjerovao u to, a čudo se dogodilo 1991. i 1992. kad je Zagreb osvojio titule prvaka Europe, a još je četiri puta igrao u finalu nekadašnjeg Kupa prvaka. Važno je napomenuti da u vrijeme svojih najvećih uspjeha rukometaši Zagreba zbog ratnih zbivanja većinu utakmica nisu igrali na domaćem terenu.
U stilu ekstaza i teških mamurluka, mnogi klubovi imali su svoje velike uzlete i kasnije još strmoglavije padove, ali Zagreb, čija je Zoran Gobac i danas najvažnija persona, ostao je u europskom vrhu. Dvadeset i drugu sezonu za redom je sudionik najelitnijeg europskog klupskog natjecanja, nekada Kupa prvaka, a danas Lige prvaka.
O snazi i veličini kluba koji se sada službeno zove Croatia osiguranje Zagreb možda najbolje govori podatak da su od hrvatske neovisnosti uvijek bili prvaci Hrvatske Od najboljih zlatnih hrvatskih rukometaša samo trojica nisu igrali za Zagreb: Perkovac, Mikulić i Metličić. Trojica od tridesetak rukometaša, koji su u osmogodišnjem ciklusu od zlatne medalje na Olimpijadi u Atlanti 1996. do zlata u Ateni 2004., igrali za najbolju hrvatsku rukometnu izabranu vrstu.
Zoran Gobac je jedini je član Hrvatskog rukometnog saveza od njegovog osnutka do danas i podjednako kao za uspjehe Zagreba zaslužan je za visoke domete HRS-a.
Gospodine Gobac, razgovaramo dan nakon povratka iz Skoplja gdje je između rukometaša Metalurga i Zagreba odigran veliki balkanski derbi u europskim okvirima. Kakvi su Vaši dojmovi?- Moram pohvaliti korektnu skopsku publiku. Nije bilo baš nikakvih uvreda. Zagrebačka publika na uzvratu treba isto tako korektno navijati za naš klub. Doći će tisuću i pol navijača Metalurga i u dvorani smo za njih već rezervirali mjesta. Očekujemo dobro popunjenu dvoranu i tešku utakmicu. Objektivno, naša je momčad kvalitetnija i nadam se da će proći među osam najboljih rukometnih klubova Europe. Pozivam i naše navijače da se malo ugledaju na makedonske, neka navijaju punim srcem, ne trebaju se sramiti svoga kluba, koji je u Europi ušao u legendu. Mislim da smo opravdali sve što je u nas uložila hrvatska privreda, Grad Zagreb i ostali sponzori.
Lino Červar je rekao da ste Vi namjestili ždrijeb. Istina rekao je da se šali, ali zar se najveće istine obično ne govore u šali?- I da su oni htjeli birati vjerojatno bi birali nas, kao što bi mi birali njih. Zagreb ima puno financijskih poteškoća da bi opstao na jednoj vrhunskoj europskoj razini, što ovaj grad objektivno zaslužuje i može financijski pratiti jer prati i neke druge klubove koji po kvaliteti i rejtingu nisu ni blizu našem klubu.
Matalurg je s jedanaest obrana izvukao vratar Darko Stanić. Dogodilo se nešto slično kao u utakmici između Hrvatske i Srbije. Ima li izgleda da taj vratar dođe u Zagreb i koliko bi Vaš klub s njim bio jači?- Darko Stanić je prije dvije godine trebao doći u Zagreb. Tada je to bila realna šansa, premda smo već tada krenuli u smanjivanje broja stranaca. Opredijelili smo se za hrvatske igrače, a ako budemo nekoga dovodili, to će biti ekstra igrač.
Kao što je Darko Stanić.- Dobro bi nam došao, ali sad je to već deplasirana priča. Stanić će vjerojatno svoju karijeru završiti u njemačkom Gopeingenu, osim ako Metalurg ne otkupi njegov ugovor. U što sumnjam.
SEHA KAO BUNDES LIGA
Ove godine je pobijeđena Barcelona u Barceloni. Može li se očekivati povratak Zagreba u samu završnicu Lige prvaka?- To dokazuje određenu snagu, ali objektivno da bi se mogli nositi u kontinuitetu s Barcelonom, Kielom, Atleticom i Hamburgom, proračun bi morali vratiti na nekakvih pet milijuna eura. Sad smo na nekih tri milijuna eura i ne možemo pobijediti Barcelonu, Atletico ili Hamburg koji imaju koliko god treba. Imamo stabilnost u igri, ali da bi se ozbiljno suprostavili takvim klubovima trebamo pet milijuna eura.
Kako gledate na prvu sezonu SEHA lige?- Baš sam neki dan u Skoplju razgovarao s prijateljima iz Metalurga i Vardara i oduševljeni su ligom. Samo Slovenija nije sudionica SEHA lige. Relativno imaju dobru ligu, ali moraju shvatiti da im liga neće dugo biti dobra, da će je SEHA preskočiti. U ligu smo uključili i Slovake, da ne bi rekli da igramo ligu bivše Jugoslavije. Želimo uvesti još Mađare i Austrijance. Nude nam se Poljaci, Talijani i Rusi, sada su nam preskupi, ali nije nemoguće da danas-sutra sudjeluju u ligi. S Mađarima i Slovencima SEHA liga bi bila blizu Bundes lige. Ne po financijskim mogućnostima nego po kvaliteti igre. U Bundes ligi imate pet izjednačenih momčadi, ostali klubovi su ispod te razine. U SEHA ligi kad budu igrali: Celje, Zagreb, Borac, Metaloplastika, Partizan, Metalurg…četiri prvaka Europe, onda ta Liga nikako nije za podcjenjivanje.
Je li gostovanje u Banja Luci u prvoj sezoni bilo najneugodnije?- Zagreb je klub dobar sa svima. Nemamo problema nigdje. U Banja Luci smo doživjeli najveće gostoprimstvo, istina bilo je i stanovitih dobacivanja, ali iz godine u godinu toga će biti sve manje i manje.
Utakmica između Hrvatske i Srbije je pokazala sasvim drugačiju sliku?- Hrvatska rukometna reprezentacija je nešto drugo, ona je pojam hrvatstva i nacionalnog naboja. U regiji je institucija i tako mora biti. Napravili smo brend koji moramo čuvati, štititi i zaštititi. Četiri i pol tisuće hrvatskih navijača u Novom Sadu je šokiralo Srbe. Kad se vidjelo da u polufinalu idemo na Srbe počeo je specijalni rat. Nama bi bilo drago da je došlo naših pet tisuća navijača, ali kad ih nije moglo biti toliko bolje da nije došao nitko. Nismo htjeli organizatoru stvarati probleme. Bit će vrlo teško osigurati i nogometnu utakmicu Hrvatske i Srbije. Nije to dječja igra.
Ovo je olimpijska godina, očekujete li veliki rezultat u Londonu?- Imali smo plan jedna medalja u ovoj godini i plan smo već ostvarili. Na medalju ćemo ići, ali pitanje je što će se dogoditi. Činjenica je da je Savez isto kao i klub prepolovio proračun.
Mnogi još uvijek sumnjaju u stručne potencijale našeg izbornika Slavka Goluže kojem ste Vi najveći zaštitnik.- Goluža je bio realno rješenje u kontinuitetu. Opravdao se s petim mjestom u Švedskoj, koje je vodilo u kvalifikacije za Olimpijadu. U Srbiji je osvojio medalju, koja je donijela domaćinstvo kvalifikacija za Olimpijadu i direktni plasman na Svjetsko prvenstvo iduće godine. Osim Ratka Rudića, koji je drugi hrvatski trener postigao toliko?
Mislite da Goluža po rezultatima može biti nasljednik Line Červara?- Zasad ima dobar rezultat, a dalje ovisi o ozljedama, o sreći i nizu drugih komponenata. Kad sam postavljao Linu Červara za izbornika, Upravni odbor HRS-a je tražio da stavim svoj mandat na raspolaganje i tako za njega jamčim. Nitko mi nije vjerovao da će Lino Ćervar napraviti velike rezultate. Lino Červar je bio trener kluba u jednom rukometnom gradu Umagu. Poznavao sam ga dobro i vidio sam da ne priznaje nikoga, a nije ni Goluža manje svoj. Goluža isto ima svojstvo biti svoj. Ugodno mi je iznenađenje i trener Zagreba Ivica Obrvan. Mislim da je i Obrvan veliki kandidat za reprezentaciju.
A Neno Kljajić?- I on će dobiti šansu. Ima vremena. Svi bivši reprezentativci kod nas dobiju priliku.
Znači dali ste mu samo žuti karton?- Ma ne treba tu biti zlopamtilo. Svaki dan se sretnemo jer smo susjedi. Ujutro kad izađem van iz stana vidim Nenu. Prije njega mi smo maknuli Maglaliju i Bašića jer nisu imali diplome i kakvi bi mi bili ljudi da smo to njemu tolerirali. Nismo tražili da završi nego da upiše trenersku školu.
PRIVATNIK CIJELI ŽIVOT
Tko je najmoćniji čovjek u hrvatskom sportu, Zdravko Mamić ili Vi?- Nisam profesionalac i ne živim od sporta. Od 1979. sam poduzetnik, nikad mi ni jedna država nije dala plaću. Privatnik sam od prvog dana radnog staža. Nikad nisam radio ni u kakvom SIZ-u stanovanja kao što su neki pisali, samo sam u ime Obrtničke komore bio član jedne stambene komisije. U Zagrebu sam prestao biti direktor 1991. i od tada sam volonter. I u klubu i u savezu samo pomažem kao referent za donošenje para, koje kasnije raspoređuju direktori odgovorni za poslovanje kluba i saveza.
Kako se osjećate kad Vas nazovu capo da tutti capi?- Cijeli život sam obiteljski čovjek. Ne dam na svoj klub i svoju reprezentaciju i to mi je životni moto. Ne dam na sebe ni na svoje prijatelje i tu ne biram sredstva. Za lojalnost sam ti spreman dati ruku, ali za nelojalnost ti mogu i ruku iščupati. Kao dijete s deset godina sam došao iz Siska i odrastao sam na asfaltu, na uglu Savske i Končareve gdje sam živio do svoje tridesete godine. Mogu reći da sam zagrebački dečko. Prošao sam sve čari od Saloona, Papagaja, Pante, Matchballa, Palainovke. Bio sam tamo gdje se nešto događalo. Mogu reći da nitko ne zna toliko ljudi kao ja. Pođite sa mnom na Svisvete na Mirogoj i vidjet ćete kako znam sve kestenare, odrasli su sa mnom. Imam crtu da svima želim pomoći, a nekad to ne mogu ili nekom sto puta pomognem, pa stoprvi put ne mogu, pa mi zamjeri. Vjerujem da me velika većina hvali i imaju pozitivno mišljenje o meni. Nikome nisam svjesno nešto loše napravio, ako nekome jesam onda se ispričavam, jer sam se trudio da guzicom ne zatvaram vrata iza sebe.
KONOBAR U PAPAGAJU
Malo ljudi zna da ste počeli kao konobar kod Žage Žagmeštera u Papagaju.- Od 1975. do 1979. kad sam krenuo u vlastiti biznis, radio sam u Papagaju gdje sam ispekao životnu školu. Zlatku Žagmešteru sam pomagao dok je trenirao. Za mene je on među četri-pet najvećih igrača koje je dala bivša država. Najjači šuter u povijesti rukometne igre i danas bi bio kralj strijelaca. U svoje vrijeme je bio ispred svoje generacije nekakvih petnaest-dvadeset godina i nije bio prihvaćen jer svi radije prihvaćaju slabijeg od sebe. Poslije konobarenja u Papagaju s kolegom Tonijem Bezićem otvorio sam boutique M 37. Proizvodili smo kožu i jeans. Poslije toga smo u Ciboni otvorili kafić Party, koji je prvih pet-šest godina radio fenomenalno. Onda sam imao restoran Maximo. Zatim sam bio većinski vlasnik Sisačke banke, koju sam prodao Shalamon fondu, a oni OTP banci.
Zagrebačke sportske legende kazuju da ste još u vrijeme dok je Zagreb bio trećeligaš govorili kako ćete jednog dana biti prvaci Europe, jednako kao i Metaloplastika Šabac.- Sadašnji predsjednik NK Zagreb Dražen Medić mi je svjedok kad sam rekao da ćemo biti prvaci Europe. Te 1982. kad sam preuzeo klub, borili smo se da ne ispadnemo iz treće lige. Do tada sam bio igrač i trener Jedinstva. U Zagrebu sam tehnički direktor bio do 1991. kad smo u klubu uveli profesionalce.
PROTIVNIK LEGIONARSTVA
Na spomen Papagaja odmah se moram sjetiti hokejaša Medveščaka kojima je taj kafić godinama bio baza. Zašto Vam hokejaši Medveščaka toliko idu na živce? - Ne idu mi na živce. Njihovi očevi su moji prijatelji. Gojanovićev tata legendarni Mimi Gojanović, Boris Reno, Kićo Oršić, Žak, Ivo Ratkaj… Nego imam sasvim drugačiji pogled na sport. Nisam pobornik legionarstva, nego ono što u Hrvatskoj vrijedi neka igra i za klub i reprezentaciju. To bi po meni trebao biti sustav hrvatskog sporta. Zašto smo se mi u Zagrebu uspjeli održati tolike godine u europskom vrhu, vidjeli smo da se svaki gradić neće moći održati, obično sve prije ili poslije završava u Zagrebu ili Splitu. Na taj način smo održali i klub i reprezentaciju. Napravili smo sustav koji proizvodi igrače i s igračima nemamo problema, nego samo s terminima, dvoranama i financijama.
Neki dan uoči utakmice između Dinama i Hajduka pisalo je: Sreća što se tog dana nije igrala hokejaška utakmica. Istisnuli su i nogomet, a kamoli rukomet. U čemu je tajna hokejaškog uspjeha kod publike?- Dobra PR agencija, koja je na prihvatljiv način cijeloj obitelji ponudila dolazak na hokej. Mi smo također zvali cijele obitelji na rukometne utakmice, ali s manje reklame. U rukometu imamo problem što si u Ligi prvaka ne možemo dopustiti zabavu bez granica. Na hokeju se pjeva, pušta se glazba, dok je to kod nas reducirano, postoje pravila koliko toga može biti. Medveščak je odradio najbolji PR. Obitelj Gojanović je napravila bum.
Svojedobno su vam nudili da budete direktor Dinama.- Da, 1992. rekao sam da mogu biti direktor, ali ne mogu voditi struku jer se razumijem samo u rukomet. Postavio sam uvjet da se Dinamo i Zagreb spoje, da budu jedno sportsko društvo kao Barcelona. Zagreb ima četiri sportska brenda: po rezultatima je najjača Mladost u vaterpolu, pa Zagreb, Cibona i Dinamo. Ta četiri brenda, po meni, trebala bi se ujediniti u jedno sportsko društvo i to Grad treba financirati i kontrolirati financije, a svi ostali neka sami plate svoju rekreaciju.
ŠUKER NIJE PARTNER
Kako ste dospjeli u posao s plastičnim bocama? Malo ljudi zna da sve plastične boce koje se prikupljaju u Hrvatskoj završe u Vašoj tvrtki.- Tragali smo za profitabilnim poslom. Recikliranje plastične ambalaže je korektan posao. U taj posao smo ušli skupa s gospodinom Bedeom iz Osijeka. Uredno vraćamo svoje obveze i prema državi i prema bankama.
Okrivljuju Vas da ste kao u rukometu potamanili konkurenciju?- U posao nismo ušli prvi, mislimo da taj posao radimo korektno, a vrijeme će sve pokazati.
Je li jedan od vaših partnera u tom poslu i Ivan Šuker?- Ne.
Priča se da je i on jedan od partnera u tom zajedničkom poduzeću, navodno je vozio auto od poduzeća i izazvao prometnu nezgodu?- Ivan Šuker je moj prijatelj trideset godina. Istina je, u vrijeme dok je na raspolaganju imao državni auto i vozača od 0-do 24 sata gospodin Vukojević je išao u Split i povezao je gospodina Šukera i sina mu do Splita, a odatle je morao na sahranu u Livno. I na putu je naletio jedan pijani kamiondžija i došlo je do sudara i to je cijela priča. Za vrijeme dok je gospodin Šuker bio ministar financija u četiri godine 37 puta porezna uprava je bila u kontroli naše tvrtke. Protiv mene i mog partnera se dvije godine vodio postupak ispitivanja imovine, što isto gospodin Šuker nije znao. Mi smo prijatelji, ali gospodin Šuker zbog mene sigurno neće ući u problem i hvala Bogu pomoć te vrste nam nije trebala.
Kako gledate na sadašnja zbivanja u HDZ-u?- Žalostan sam zbog ponašanja ljudi u HDZ-u. Svi se kunu u lik i djelo Franje Tuđmana, a svi bi htjeli biti Franjo Tuđman. A Franjo Tuđman je samo jedan. Imao je puno dobrih, a malo loših osobina. Hrvatska država je njegovo najveće djelo, a lošija strana je što zbog bolesti nije mogao kontrolirati koga je sve postavio da vodi tu državu. S Franjom Tuđmanom se nisam pretjerano viđao, ali bio sam s njim kad je trebalo. U korektnim odnosima bio sam i s ministrom Šuškom i generalom Bobetkom. Franju Tuđmana sam prvi put upoznao negdje sedamdeset i druge ili treće godine u Traumatološkoj bolnici. Moja mama je bila učiteljica Marku, sinu od Ruže Pospiš Baldani i sreli smo se kad je dolazio u posjet gospodinu Baldaniju, koji je bio operirao tetivu. Zadnji put nekoliko mjeseci prije njegove smrti vidjeli smo se u Okrugljaku.
KOSOR, DADO I KARAMARKO
Za koga ste od petero kandidata za predsjednika HDZ-a?- Vidim samo dvoje ozbiljnih kandidata, gospođu Kosor i Tomislava Karamarka.
U kuloarima se tvrdi kako najviše izgleda za pobjedu ima Darko Milinović.- Dado je jak kandidat, ali ima premalu bazu. Najbitnije je da ti izbori budu čestiti, a da se ne rade klanovi nego da svi u tome nađu svoje mjesto. To bi bila najveća pobjeda HDZ-a. Bivši HDZ je ostavio velike neprilike sadašnjoj vladi Kukuriku koalicije. I po meni nije korektno sadašnju Vladu još jedno vrijeme napadati, nego ih treba pustiti da rade, pa tek za godinu, godinu i pol kad se vidi što je napravljeno, onda to komentirati. Mi smo imali sedam godina i napravili smo što smo napravili. Nadam se da će i Kukuriku napraviti više dobrih nego loših stvari. Po meni je najvažnije da se država sačuva i da ljudi u njoj mogu živjeti od svog rada.
Kako kao hadezeovac hvalite SDP?- Svojedobno sam imao dosta problema kad sam rekao da mi je za vrijeme Vlade Ivice Račana najviše toga riješeno. Nakon svjetskog prvenstva su nam rekli koliko imamo pravo dobiti premija. Drugi dan su se sastali i donijeli su odluku. A moji hadezeovci, znate kad bi to oni riješili, tek nakon dvadeset ručkova i dvadeset večera i još bi dvadesetak puta morao ići u Vladu moliti da se to riješi. Važno je naglasiti, mi kao savez i klub Zagreb Croatia osiguranje moramo dalje osvajati medalje i za HDZ i za SDP. U sportu sam samo volonter, referent za donošenje novaca, nikad nisam bio menadžer ni jednom igraču, ni jednom treneru. Zadnjih desetak godina nisam sudjelovao ni u razgovorima kad su igrači dolazili u klub. To nije moj posao
Niste li svojedobno odlično surađivali sa Sanaderom?- Sanader je nama dosta pomogao pri organizaciji svjetskog prvenstva, ali mi smo svjesni da je Hrvatska dobila Europsko prvenstvo u nogometu, nikad se u Hrvatskoj ne bi održalo Svjetsko prvenstvo u rukometu. Onoga trenutka kad je pukla nogometna kampanja bili smo svjesni da ćemo izgraditi dvorane. I dobro je da je Hrvatska dobila sve te dvorane jer bi novci otišli na nešto drugo. I sve će te dvorane funkcionirati, većina već funkcionira.
Što donosi ulazak u Europsku zajednicu?- Puno problema za one koji misle da će im to donijeti puno dobroga. Samo ljudi koji mogu živjeti od svoga rada, dobro će živjeti u Europskoj uniji. Oni koji su navikli izlaziti na ceste i tražiti svoja prava na cestama neće dobro proći. Izaći na ceste se može jednom ili dva puta u četiri godine, a kod nas je to postala svakodnevnica.
UMJETNOST UZIMANJA NOVCA
Istaknuti ste protivnik velike razlike u izdvajanju za sport i kulturu.- To je strava. U korist sporta je 1991. bilo 3,5:1,5. Onda se u roku od par godina okrenulo u korist kulture. Kolege Vitez, Ljuština i Vuić su dobro znali okrenuti sredstva sporta u korist kulture. I to im je najveća umjetnost. A ne znam ni što smo to toliko postali kulturni u tih zadnjih godina. Dok su sport, a posebno rukomet i vaterpolo donijeli mnogo radosti i veselja hrvatskom narodu.
Vaterpolisti, odbojkaši, nogometaši… imaju svoje objekte. Rukometni dom je i dalje ostao san?- Rukometni dom nikad nije bio bliže izgradnji. Rukometni dom je imao projekt, izlicitirana sredstva, izvođača radova i nije napravljen. Sad ponovno za duplo manje novaca imamo priliku da pored Arene Zagreb napravimo polivalentnu dvoranu koja bi bila Rukometni dom i kongresnu dvoranu s 3500 tisuće mjesta, koja bi se koristila po potrebi , otprilike šezdesetak dana godišnje. Pored nje sagradila bi se i druga dvorana s 500 do 600 mjesta, gdje bi se održavali treninzi i gdje bi bili uredi HRS-a. Taj Rukometni dom mora biti uz Arenu Zagreb, jer Arena više neće moći konkurirati za velika natjecanja ukoliko neće biti povezana s nekom manjom dvoranom. Mnoga natjecanja više se neće moći organizirati bez jedne manje dvorane uz veću kao što je Arena, a povezane su toplim putem. I što se sada može dogoditi, manju dvoranu kad-tad moraju sagraditi, ali može se dogoditi samo da Trigranit nekom drugom proda zemljište uz dvoranu. I onda je Arena ostala samo za koncerte i manje sportske događaje, a to bi poslije svega bilo suludo.
Što radi Vaša supruga, nekada velika košarkašica Sanja Ožegović?- Ona je domaćica, prati rad svojih kćeri i dvoje unučadi. Nekada je bila nositeljica olimpijske medalje u Moskvi 1980. Nositeljica medalje s Europskog prvenstva u Banja Luci. Bila je jedna od najboljih košarkašica bivše države. Mlađa kćer je peta godina ekonomije, hrvatska je reprezentativka je u softballu, dok je starija prva godina fakulteta. Imam unuku od šest godina i unuku od dvije i pol godine. Jedan zet mi je rukometaš Zagreba, Josip Valčić.
Nedavno je preminuo gospodin Bartol Kaleb.- Bio je izuzetan sportski, a ne samo rukometni radnik. Imao je karcinom i na kemoterapiji je umro od infarkta. To mu je bio treći infarkt. Dugo godina je u Metkoviću bio direktor Betona, pa financijski direktor Razvitka. Onda je otišao u Hajduk, odakle je došao u Rukometni klub Zagreb. Bio je prvi čovjek kluba, a ja sam bio veza između kluba i reprezentacije, pomažem i jednima i drugima. Nekada me pretjerano hvale, dok drugi ne dođu do izražaja, ali nekad ja i najviše dobijem po turu.
Nedavno sam radio intervju s gospodinom Vlatkom Markovićem koji isto tvrdi da je godinama volonter, da ništa za svoj dugogodišnji rad u HNS-u nije naplatio.- Nije sigurno, on je milijunaš otprije, zaradio je novac kao trener.
Ako mogu onako čisto ljudski primijetiti teško mi je povjerovati da će netko toliku odgovornost na sebe preuzeti potpuno besplatno. Isto mislim i za Vas.- Gledajte, rukomet je moja velika ljubav, uz brojna zadovoljstva dao mi je i jednu veliku stvar, mogu svagdje doći i svagdje mogu biti primljen, a to je u biznisu velika stvar. Objektivno sam među najvećim lobistima u Hrvatskoj. Mnogo ljudi iz inozemstva dolazi tražiti moju pomoć. Moji prijatelji i poslovni partneri s kojima radim posao su gospoda: Štern, Vedriš i Kostrenčić. Učim od najboljih i želim raditi samo s boljima od sebe. S druge strane, volim se družiti s onima koji manje znaju, posebice pričati o sportu.