Ovotjedna eskalacija nasilja u Jeruzalemu još jednom dokazuje kako je Bliski istok trajnožareća točka na globalnom planu. Jednom ste prilikom kazali da je Palestina jedino područje u bliskoistočnoj regiji o kojem često razmišljate više srcem nego racionalno. Što vas je toliko privuklo Palestini?- Svojevremeno, u tadašnjoj mladoj generaciji novinara, uz drugačije poglede na svijet, osjećaj za pravdu i nepravdu, uz vrijednosti za koje se onda zalagalo, principe Ujedinjenih naroda i politiku koju su vodili veliki ljudi, Palestina je bila priča o izdaji i to je bilo teško razumjeti.
Dosta rano, osamdesetih, dobio sam priliku otići na Bliski istok kao novinar, potom i stalni dopisnik sarajevskog Oslobođenja iz Kaira, i tako je počelo moje uranjanje u tu priču. Nagledao sam se svega u samoj Palestini i Izraelu, Jeruzalemu, izvještavao iz Libanona kada je Sharon tamo upadao radi Palestinaca, bio u Sabri i Shatili nakon pokolja, ali i u logorima na jugu i sjeveru.
Mozaik o svemu se sklapao i kroz Egipat, Siriju, Jordan, Irak, Alžir...U vrijeme prve palestinske intifade bio sam u Gazi i na Zapadnoj obali. Upoznao u Tunisu lidere s Arafatom, za njih je on uvijek bio poznat po ratnom imenu Abu Amar, a poštuju i ostale palestinske čelnike Faruka Kadumija, Abu Abasa, Abu Džihada, Abu Ijada, Havatmea, Habaša...
Kako su godine odmicale, shvaćao sam koliko priča o Palestini postaje brutalnija priča o promjeni svijeta i potpunom gubljenju svakog digniteta međunarodne politike. Za mene su, tragom te jadne transformacije, Ujedinjeni narodi umrli u Palestini, a definitivno pokopani kasnije u Bosni.
Je li moguć mir između Izraelaca i Palestinaca?- Naravno da bi bio moguć kada bi to bio cilj, interes i dogovor u svijetu, ali nije. Svatko tko se makar samo očešao o tu priču i tamo proveo godine, tko više vjeruje svojim očima nego nalozima u podaništvu, lako shvaća da su dvije moguće države tamo, suverene, samostalne i izvjesno održive, jedino trajno rješenje za siguran Izrael uz međunarodno priznatu Palestinu kao jamca te sigurnosti.
Za Palestinu je to realnost u kojoj ima stotine razloga za okretanje miru i normalnom životu. Uostalom, povijesni 'kod' jednih i drugih je takav da sam apsolutno siguran kako bi uz takvu realnost Izrael i Palestina surađivali mnogo bolje nego mnogi među Arapima međusobno.
Nažalost, to nije projekt onih koji siledžijski vladaju svijetom, čak i više korporativno nego 'ideološki'. Mir i prosperitet nisu interes. Nesreća, ratovi i smrt su danas biznis.
U protekla dva desetljeća rješenje prema kojem Izrael i Palestina postoje kao dvije susjedne države bilo je temelj američke vanjske politike. Američki predsjednik Donald Trump izjavio je da će podržati rješenje za taj sukob koje odaberu i Izraelci i Palestinci. Kako ocjenjujete Trumpovu bliskoistočnu politiku?- Nažalost, sve je jasnije da Trump uopće nema osmišljenu i artikuliranu vanjsku politiku, pa tako ni bliskoistočnu, mada se na tom terenu ponajprije zaletio. Njegove percepcije svjetske politike temeljene na potpuno jednosmjernom poimanju floskule 'America first' nekompatibilne su s novom svjetskom realnošću.
Uporno inzistiranje na američkoj 'posebnosti' kojoj se mora svatko povinuti sve manje ima veze sa stvarnošću u kojoj monocentrizam ubrzano odlazi u povijest. Kina, Rusija, Iran, Indija, uz specifično ambicioznu Tursku, nove su svjetske realnosti.
Obama nije imao snage i odlučnosti realizirati svoja dirljiva bliskoistočna obećanja dana na početku mandata u uzbudljivom govoru u Kairu, a Trump (slično i Europa) kao da ne shvaćaju što se tamo doista događa i u kojem pravcu se uopće, mimo njega, profilira nova regionalna geostrategija prostora i energije.
Uz obećanja koja je davao prije izbora činilo se da su mogući različiti pozitivni zaokreti, ali od svega je ostalo samo veliko ništa.
Trump je nedavno posjetio i Saudijsku Arabiju, a nakon toga uslijedio je udar na Katar koji je postao žrtveni jarac ambicija i cinizma američkog predsjednika i Saudijske Arabije. Nije li pokušaj izolacije Dohe pokazatelj sveopće radikalizacije, odnosno trenda koji uvodi Trump? Iza svega, zapravo, stoji novac jer je rat u Siriji pri kraju pa je nužno otvoriti novi front kako bi se pokrenuo novi biznis?- Priča je slojevita i ima prapovijest u odnosima potpuno rigidnog Rijada i puno 'fleksibilnije' Dohe. Nikad se nisu puno voljeli. U Kataru naprosto nisu mislili da ima logike i razloga zaskakivati se histerično na Iran, što je temeljna opsesija Saudijske Arabije.
Za njih je Iran crvena krpa kao prepreka u ovladavanju islamskim svijetom, a i filozofija 'revolucije' odande temeljno je protiv vehabijske doktrine protiv svake promjene, a kamoli 'reformi', da se o 'revolucijama' i ne govori. Svojevrsna tolerancija Dohe prema Muslimanskoj braći, Hamasu pa čak i Hezbollahu, za Rijad je skandalozna.
Trump je u oduševljenosti naftaške kraljevine da kupi sofisticirano oružje od Amerike vidio šansu za grandiozni posao mjeren stotinama milijardi dolara i to mu je bilo najvažnije. Trebalo je samo proglasiti Iran leglom terorizma, a Saudijsku Arabiju središtem borbe protiv terorizma (?!) pa čak i 'arapskim NATO-om' u toj časnoj borbi.
Možda je neozbiljno kazati, ali iz perspektive složenosti stanja na Bliskom i Srednjem istoku, to je računica bez mnogo krčmara. Ostalo je poznato, kao uvijek naknadno kod Trumpa: Zatrčavanje je ogromno, a njegovim ljudima koji išta o tome znaju ostaje da gase požare.
Kataru ide 36 'fantoma' za 12 milijardi dolara, sukob se proglašava 'tamošnjim obiteljskim problemom' u kojem se posreduje i tako dalje. Potom novo zalijetanje s Iranom, nelagoda s Jeruzalemom, ali i s obiteljskim klanom koji poluprivatno vodi taj dio politike, neviđeni pritisak kod kuće i kod satelita u sotonizaciji Rusije bez opipljivog razloga, energetski pa tako i dublji raskol s Europom... U svakom slučaju,Trump se sve više bavi vlastitim lutanjem i problemima, a to nije dobro ni za Ameriku ni za svijet.
Raspad međunarodnog poretka Katar se našao između dvije vatre, Rijada koji svim silama želi ostati bliskoistočni lider i Teherana koji se pobjedom Hasana Rohanija otvara prema svijetu i ponovno (p)ostaje jedna od svjetskih velesila. Kako ocjenjujete iransko otvaranje i najavljene reforme u toj zemlji?- Bio sam nedavno u Iranu i mada sam dosta znao o njima, bio sam doista zatečen onim što sam vidio. Uočljiva je brzina kojom se vraćaju u život bez blokada, realizirajući bezmalo preko noći jednu ogromnu dobit iz vremena izoliranosti. Sve te godine ulagali su u vlastite mlade ljude, u obrazovanje, osposobljavanje, u izgradnju dobitničke, a ne gubitničke samosvijesti.
Susreti s njihovim studentima, njihova znatiželja, način na koji pitaju i slušaju odgovore, kapacitet komunikacije temeljem argumenata a ne povišenih tonova, sve to doista ostavlja snažan dojam. To je zemlja u kojoj je i danas mnogo više od polovice stanovnika mlađe od trideset godina, ali ne nose u sebi osjećaj izgubljenosti.
Imaju najveći postotak studenata u odnosu na broj stanovnika i više od polovice su djevojke. Za državu je bilo normalno da, recimo, arhitektici od 26 godina povjeri izgradnju grandioznog mosta u Teheranu vrijednog stotine milijuna dolara. Beskrajno poštuju svoju perzijsku prošlost mada su islamska republika...
Sve to govorim kako bih kazao da se tamo potpuno razumije taj njihov mir, racionalnost, povjerenje u sebe i vlastite snage i kapacitete, pa tako i masovno opredjeljenje za postupne, osmišljene i racionalne reforme. Pomno slušaju što se događa unaokolo, ali im ne pada na pamet da se uzbuđuju prijetnjama izvana.
Samo nekoliko mjeseci nakon potpisivanja takozvanog 'nuklearnog sporazuma' naručili su od Amerike više od sto Boeinga i ubrzo nakon toga približno isti broj Airbuseva iz Europe. To smatraju normalnim.
Oni jesu regionalna sila okrenuta budućnosti, znaju danas da se unutarnje 'revolucije' vode postupno, svjesni su da im je generacijska situacija u tome dobitak, nisu sami na geostrateškom planu, imaju resurse i mnogo su mirniji od onih nervoznih koji se zaskakuju na njih... Tu 'moć mirnoće' pomnoženu sa sviješću o vlastitim 'genima' i perspektivama koje imaju, nisam ranije sreo.
Ostatak razgovora s Dizdarevićem pročitajte
OVDJE.
Izvor: Tportal