Matko Marušić (Hrvatski tjednik, 18. veljače 2016. br. 595, str. 31-35.)
Namjerno sam rekao „komunističkih napada“, jer se upravo komunistički napadi kriju pod krinkom „obrane antifašizma“. Ustrajanje na „antifašizmu“ srž je političke strategije održanja komunizma u zemljama u kojoj je komunizam silom došao na vlast, vladao silom i nedemokratski, a onda propao sam od sebe. Komunisti se više ne mogu kriti iza obećavanja bolje budućnosti, a nemaju ljudske i intelektualne snage odreći se svoje osramoćene i propale ideologije; zato su izgradili konstrukciju „antifašizma“, koja, međutim, ne odgovara povijesnim činjenicama.
Za komuniste antifašizam nije samo krinka skrivanja povijesne intelektualne, filozofske, političke i ljudske sramote komunizma, nego i napadačko oružje suzbijanja svega onoga što je nesukladno komunističkoj ideji svjetske diktature proletarijata. On je jedino što im je preostalo da sakriju svoj povijesnu sramotu i da održe združenu poziciju tužitelja i sudca. Zato su „antifašizam“ uzdigli na razinu nedodirljive i neupitne religije.
- Hasanbegović je objasnio zašto dolazak komunističke vlasti 1945. za Hrvate nije bio oslobođenje
G.Zlatko Hasanbegović rekao je da dolazak komunističke vlasti 1945. za Hrvate nije bio oslobođenje, jer je ukinuta demokracija i jer nije nastala Hrvatska nego – opet Jugoslavija. Zbog toga je žestoko napadnut od svih samozvanih „antifašista“, od Stazića do Raukarove. Međutim, to što je g. Hasanbegović rekao apsolutno je točno. Stvaranje Jugoslavije 1945. nije bilo oslobođenje Hrvatske! Slamanje nacizma, značaj, djelovanje i sudbina Nezavisne države Hrvatske (NDH), zločini, žrtve i laži, krivotvorenje povijesti, Savez socijalističkih sindikata Hrvatske (SSSH), radničko samoupravljanje, itd… posebna su pitanja, no dolazak komunizma 1945. sam za sebe nije značio i dolazak hrvatske slobode, države ni demokracije.
Po logici napada današnjih hrvatskih „antifašista“ na g. Hasanbegovića, svi Hrvati u povijesti koji su se nakon 1102. (izgubljena bitka na Gvozdu) borili za povratak samostalnosti svoje države bili su – izdajnici („ustaše“, „fašisti“) onih režima koji su u to doba držali Hrvatsku u okupaciji. Spomenimo neke od njih:
Austrijski dvor je sudio i presudio da su Zrinski i Frankopan bili veleizdajnici, a za nas su oni povijesni junaci! Eugen Kvaternik je tretiran kao izdajnik i, da nije poginuo (u Rakovičkoj buni), bio bi pogubljen, a po njemu se danas zovu najljepši hrvatski gradski trgovi.
Stjepana Radića ubila je srpska okupacijska vlast zakrinkana u kraljevinu Jugoslaviju. Tko je slavio, a tko žalovao zbog njegove smrti? Zašto ga „antifašisti“ malokad uopće spominju, a kad ga spominju to nije po dobru?
Tko je (komunisti) i zašto (zbog otimanja vlasti) ubio nevine haesesovce Luku Čulića i Vojka Krstulovića (u Splitu), a još tisuće pobio nakon, prije, za vrijeme i nakon II. Svjetskoga rata? Tu skupinu hrvatskih žrtava treba povijesno, politički i forenzički što preciznije identificirati, jer su je hrvatski neprijatelji vrlo uspješno sakrili! Komunističko uništenje Hrvatske seljačke stranke (HSS) ključ je njihove ne-antifašističke izdaje Hrvatske! Političko uništenje te seljačke, socijalne i nacionalne stranke, nezapamćeno popularne u narodu, kriminalna je anti-demokracija, a ubijanje njezinih članova povijesni politički zločin! Ukupno, odnos komunista prema HSS-u pokazuje da njihova „borba“ nije imala antifašistički, čak ni osloboditeljski karakter, nego karakter zločinačkoga kominternovskoga, Staljinova, plana iskorištenja II. Svjetskoga rata za preuzimanje vlasti i vladanja terorom.
Srbi u Hrvatskoj su se 1939. pobunili protiv Banovine Hrvatske, a komunisti su nas na satovima povijesti u osnovnoj školi učili da je sporazum Cvetković-Maček buržoaska prijevara. Maček je sa Srbima ispregovarao Banovinu i zato je prikazan kao izdajnik.
Srbi u Hrvatskoj su se 1971. pobunili protiv Hrvatskoga proljeća, koje je terorom ugušio Tito, a s pozicija „antifašizma“ i borbe protiv „ustašluka“: proljećari su tretirani kao najgore izdajice, fašističke.
Srbi u Hrvatskoj, zajedno s jugoslavenskim vojnim vrhom i Republikom Srbijom pobunili su se 1990. protiv osamostaljenja Republike Hrvatske, tvrdeći da je to povratak ustaša i NDH! To tvrde i danas.
Da, svi su protuhrvatski, okupacijski režimi izdajicama (tih režima) držali Hrvate koji su tražili samostalnu hrvatsku državu. No mi Hrvati imamo demokratsko i povijesno pravo na samostalnu hrvatsku državu i nikad se toga prava nismo odrekli niti smo tu čežnju tajili. Zvali su nas „hrvatskim separatistima“, „ljudima opasnih namjera“, „ustašama“… a mi, naši djedovi, očevi, uvijek smo bili isti: željeli smo slobodnu, samostalnu Hrvatsku.
U srži buke oko Hasanbegovića leži činjenica da on savršeno utemeljeno govori o samostalnosti hrvatske države i o pravu Hrvata na vlastitu državu! Danas pak treba imati „jak želudac“ da bi se tu želju proglasilo fašizmom, a negatori hrvatske samostalnosti to čine jer mrze hrvatsku državu, a ne fašizam. Fašizam i komunizam ni po čemu se ne razlikuju.
Razmotrimo to pitanje malo drukčije. Na referendumu o osamostaljenju Republike Hrvatske 1990. za samostalnu hrvatsku državu bili su i Ivo Josipović i Zoran Milanović. Ili nisu? Ma – jesu, jer kako bi inače uskoro obavljali najviše državne funkcije u toj istoj „separatističkoj“,“fašističkoj“ državi? Takve izdajice svega što su dotad vjerovali (Jugoslavija, socijalizam) valjda ipak nisu, a ne mogu biti ni toliko pokvareni da upravljaju državom u koju ne vjeruju. Treba držati na umu da se pritom radi se o samostalnosti naše Domovine, a ne o svjetonazorima i vjeri u najbolji sustav življenja. Kada i kako su, dakle, hrvatski komunisti bivše socijalističke Jugoslavije postali hrvatski „separatisti“, dakle ustaše? Neka sami kažu, jer nešto tu neugodno vonja: događaji 1945. su im i danas „ostvarenje ideala“, a već 2000. ozareno upravljaju – samostalnom hrvatskom državom…
Ako g. Hasanbegović nije u pravu kad kaže da nastanak Titove Jugoslavije nije bio čas stvaranja hrvatske države, to znači da je za njegove kritičare „Socijalistička Republika Hrvatska“ (SRH) u „Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji“ (SFRJ) bila legalna, ispravna, poželjna i dobra; tu se, međutim, moramo upitati – kako je onda 1991. legalno nastala Republika Hrvatska, zašto je priznata od svih država koje su se borile protiv Hitlerove Njemačke, zašto je primljena u UN i EU?
Ako načas prihvatimo „antifašističko“ stajalište da je SRH u SFRJ za Hrvate dobra doći ćemo do vrlo zanimljivih zaključaka. Hasanbegović je osamostaljenje definirao kao funkciju pune samostalnosti i postojanja demokracije; ni NDH niti SRH nisu bile demokratske i nelojalni su građani bili uništavani u jednoj i u drugoj; one se razlikuju po tome što je NDH imala (formalno) punu, a SRH djelomičnu samostalnost. Proistječe da „antifašisti“ u ime društvenog uređenja žrtvuju državnu samostalnost.
Taj zaključak o „antifašistima“ traži da malo pomnije razmislimo je li za Hrvatsku važnije društveno uređenje ili potpuna samostalnost. Povijesno gledano, samostalnost hrvatske države važnija je od njezina političkoga ustroja! Da kneževine i banovine ne spominjemo – to najjasnije pokazuju tri osnivanja hrvatske države zaredom u tri društveno-politička sustava: NDH od ustaša, SRH unutar SFRJ od komunista i RH narodnim referendumom 1990., koji je donio kapitalizam. U tom kontekstu, srbijanske optužbe o ustaštvu današnje Hrvatske jasno otkrivaju da se u toj optužbi ne krije kritika društveno-političkoga uređenja, nego samostalnost Hrvatske.
Cijeli tekst pročitajte
OVDJE.