Supruga je radila “prvu” smjenu u jednom tekstilnom poduzeću, a on je bio šef odjela u državnoj upravi. Dobra primanja, siguran posao i, što mu je bilo osobito važno, puno slobodnog vremena. Bio je iznimno organiziran tip, cjepidlaka sa sposobnošću da pamti sitnice i vidi detalje na koje obični ljudi nisu obraćali pažnju.
Njihovo dvoje djece je bilo zdravo, razigrano, baš kakvi i trebaju biti osnovnoškolci. Međutim, nitko nije znao da taj “dragi muž, idealni gospodin otac”, kako su ga znali opisivati susjedi, vodi dvostruki život. Naime, prije više godina je pokušao silovati jednu djevojku iz zaleđa Dalmacije. Žrtva je uspjela preživjeti jer ga je spretnim udarcem u genitalije onesposobila, ali, nažalost, slučaj nije prijavila policiji. Prijava će na nju baciti loš glas u selu, mislila je, a i na taj način će umanjiti šanse za dobru udaju, jer “tko ju je tjerao da stopira i sjedne u auto s nepoznatim muškarcem”.
‘Ispija kavu i smije se ’
Silovatelj i budući ubojica se ovaj put izvukao, ali nije mogao dopustiti da mu se takva pogreška ponovi: proučavao je forenziku, odlazio na sate borilačkih vještina, a sve kako bi otpor žrtve sveo na najmanju moguću mjeru. I onda se dogodilo prvo “uspješno” silovanje i ubojstvo – žrtva je opet bila djevojka sa sela, ovaj put je izabrao mlađu i sitniju djevojku koju je lako šarmirati i još lakše svladati. Sastavio je i popis onoga što mora učiniti kako ga ne bi pronašli. Tako je za jedne brižni otac, vrijedni radnik, dominantni mužjak i kolovođa, ujedno bio i nemilosrdni ubojica, šarmer-monstrum i sociopat koji za živote i patnju drugih nije puno mario: silovao bi, a zatim nožem prerezao vrat žrtvi.
Eto, na današnji dan je “obljetnica” njegova prvog krvavog pohoda, pa je ženu zato i odlučio “počastiti” poljupcem i novom haljinom. Taj uzorni stup obitelji vraćao se uvijek na mjesto gdje su njegove žrtve izdahnule, skrivećki gledao i pogrebe nesretnih djevojaka, a sa susjedima bi se zgražao nad okrutnošću vlastita zločina. Ujutro bi se, dok ispija kavu, grohotom smijao na napise u medijima o “monstruoznom obojstvu” ili o potrazi za nestalom djevojkom. Da, naći ćete je, znao je reći, ali ipak uz dozu straha i propitivanje samog sebe: je li sve dobro učinio i skrio tragove? Silno ga je to uzbuđivalo, a smijeh se pojačavao kad bi pročitao da mediji sumnjiče sasvim krive ljude.
Mudar, inteligentan, kako je znao i sam sebi tepati u zrcalu, mislio je da ne može pogriješiti, ali uzbuđenje koje ga je hvatalo kad je ubijao znalo ga je učiniti neopreznim, slabim, a policija je samo čekala. Na djelu su ga uhvatili samo jednom, i to kada je imao 17 godina – mučio je životinje s takvom žestinom da ga je majka odvela lokalnom svećeniku koji je to sve pripisao “mladenačkoj zaigranosti”.
Tako bi se nekako, po smjernicama koje smo dobili od naših najpoznatijih profilera i stručnjaka za devijantne ličnosti (sudskih vještaka, psihologa, forenzičara, psihijatara i kriminalista), mogla opisati ličnost sociopatskog ubojice - ubojica koji se i danas uspješno skrivaju od policije, a svaki dan bi mogli počiniti novi zločin. Koliko je takvih monstruma među nama? Prema podacima policije, u Hrvatskoj je (ne računajući ratna zbivanja) ostalo nerazjašnjeno 179 ubojstava, što bi značilo da policija traga za moguće isto toliko zločinaca, osim ako nije riječ o serijskim ubojicama.
Plaši činjenica da su ti ubojice među nama, žive život lika s početka naše priče. Među njima se možda krije i ubojica Meksikanke Selene Margarit Graciano Macedo; hoće li ga policija ikada pronaći ili će možda “pasti” tek na nekom novom zločinu?
- Zastrašujuća je činjenica da ubojice žive u vašem okruženju, da ih svakodnevno susrećete, pozdravljate, rukujete se, a da vi uopće niste svjesni da je isti počinitelj teškog kaznenog djela ubojstva. Ubojice prate dnevni tisak, medije i pokušavaju vidjeti i iščitati što je policija pronašla, čime raspolaže, dokud je istraga stigla. Zasigurno nisu smireni i ravnodušni – upozorava kriminalist i sudski vještak Antun Novoselović, inače bivši načelnik “krima” PU zadarske.
Tvrdi i da u Hrvatskoj ima puno nestalih osoba za kojima se i dalje traga, ali on pretpostavlja da su neke od njih ubijene, pa nikada i neće biti pronađene. Tada se brojka od 179 ubojstava i ubojica, ističe zadarski kriminalist, i te kako penje. Dr. Miroslav Goreta, naš vodeći psihijatrijski forenzičar, kroz čiji su ured prošli brojni ubojice i zlostavljači, pomogao nam je proniknuti u glave hrvatskih ubojica koji se i dalje uspješno skrivaju od pravde, piše Slobodna Dalmacija
- Te kategorije ubojica u pravilu pripadaju skupini čiji pripadnici i kroz dulje vremensko razdoblje uspješno prikrivaju počinjenje jednog, a nerijetko i više ubojstava, i koji se u pravilu regrutiraju iz dijagnostičkih kategorija poremećaja ličnosti dissocijalnog, narcističnog, paranoidnog, sadističkog, a znatno rjeđe i iz kategorije nekog drugog poremećaja ličnosti. Spektar njihovih motiva za počinjenje takvih djela iznimno je širok. Kada je riječ o dugotrajnom recidivirajućem ubilačkom ponašanju, ono je najčešće motivirano dubokom, trajno fiksiranom patologijom u sferi agresivnog i/ili seksualnog nagona koja nerijetko prelazi okvire čisto personalnih motiva kao što su osveta, ljubomora, materijalna dobit, prikrivanje drugog, prethodno počinjenog kaznenog djela i sl., te poprima i znatno šire “ideološke” dimenzije usmjerene na skupine žrtava iz određene nacije, političkog uvjerenja, seksualnih preferencija... – kaže poznati stručnjak, kojega smo upitali i o njihovu skrivanju.
- Odgovor na pitanje kako je to uopće moguće ponajprije se nalazi u posebnoj patologiji njihovih (pretežno nesvjesnih) obrambenih mehanizama koji im omogućavaju da - barem na svjesnom planu - nemaju nikakvih osjećaja krivnje, stida, kajanja i sl., nego se svako takvo ubojstvo u ekstremno poremećenom vrijednosnom sustavu njegova počinitelja u najmanju ruku smatra opravdanim, a nerijetko i apsolutno moralno superiornim činom u kontekstu njegove posebne moralne, političke, religijske ili neke druge ideologije – objašnjava Goreta, navodeći da “ostajanje u mraku” i “uživanje” u grandioznom osjećaju moći i kontrole nad cjelokupnim društvom (uključujući policiju i pravosuđe) posebno karakterizira narcistički strukturirane ubojice koji nakon kraćeg ili duljeg kolebanja svoju anonimnu slavu zamjenjuju za još veće zadovoljstvo temeljeno na javnom obznanjivanju njihova identiteta.
Mogu li se monstrumi otkriti i prije nego počine zločin? Odgovor na to pitanje daje Gina Lugović, sudska vještakinja i specijalistkinja kliničke psihologije.
Tempirane bombe
- Postoje znakovi koji vode prema asocijalnom ili antisocijalnom ponašanju, a to je vidljivo tijekom cijelog života. Kada, i hoće li, doći do ubojstva ovisi o nizu čimbenika: emocionalnom odnosu između dviju osoba -ubojstva su najčešća između poznatih osoba koje nemaju raščišćene odnose - emocionalne, imovinske.. Neka druga ubojstva su vezana uz nerazjašnjene ili slučajne konflikte, a čine ih osobe koje imaju visoku razinu anksioznosti i lošeg su uvida u posljedice svog ponašanja. Često se osobi čini da je čin ubojstva jedini izlaz u toj situaciji, a visoka razina frustracije i konflikta dovodi do nemogućnosti procjene između dobra i zla – kaže Lugović.