Znate li kako je zapravo nastao Dubrovnik? Evo što kažu tri legende!

O nastanku i razvitku Dubrovnika do ranoga Srednjeg vijeka ne raspolažemo pouzdanim izvorima i podacima osim usmene predaje i legendi. Premda u usmenom prenošenju baštine može postojati istinita jezgra, ona s vremenom blijedi - svaki novi naraštaj dodaje ponešto od vlastite istine i odnosa prema prošlosti. Ipak se na temelju vrlo oskudnih izvora i zabilježenih legendi pretpostavlja da je u antičko doba postojalo na dubrovačkoj hridi manje ili veće ribarsko naselje, koje dobiva posebno značenje u početku 7. stoljeća, nakon pada Salone (Solina) 614. godina i razaranja starogrčkoga grada Epidaura na području današnjeg Cavtata. U dubrovačkim kronikama i analima 11. i 12. stoljeća sačuvano je o tim događajima nekoliko verzija.

Porfirogenetovo svjedočenje
 
Prvu verziju zabilježio je bizantski car Konstantin Porfirogenet VII. (905.-959.) u svom poznatom djelu O upravljanju carstvom. Prema Porfirogenetu Dubrovnik (Rauzij) osnovali su izbjegli bizantski podanici, romanizirani stanovnici Epidaura spašavajući se bijegom pred avarsko-slavenskom najezdom iz razorena grada. Ta je priča mogla nastati samo u Dubrovniku dok u njemu još nije bilo Slavena/Hrvata. Dubrovačka vlastela rado je prihvatila ovu verziju jer je odgovarala njihovoj težnji za dokazivanjem vlasničkog prava na širu dubrovačku okolicu, osobito Župu Dubrovačku i Konavle. Druga verzija zasniva se na usmenoj predaji o slavenskome kralju Belu-Pavlimiru, unuku kralja Radoslava. Vraćajući se iz Italije, gdje je njegov djed bio prognan, on je u zemlji dubrovačkoga zaleđa pristao brodovljem kod Gruža, iskrcao se i sagradio grad Dubrovnik. Ta slavenska legenda zabilježena je u Trebinjskom ljetopisu, najstarijem literarnom djelu na području današnje Bosne i Hercegovine. Doduše, neki povjesničari misle da je ovaj ljetopis nastao u 10. stoljeću, a drugi oko stotinu godina kasnije. No, u jednoj sadržajno zaokruženoj epizodi govori se o putovanju kralja Bela i njegove pratnje iz Apulije u Dalmaciju.

Ljetopis popa Dukljanina
 
Slaveni naime poslaše Belu (Pavlimiru) izaslanike da dođe i preuzme kraljevstvo svojih otaca. On se iskrca s lađa u luci koja se naziva Gruž i osnuje Dubrovnik, gdje se nastani sa svojom rodbinom i pratnjom. Kad su čuli stanovnici Epidaura, koji su nakon bijega lutali po šumama i planinama, da je došao Belo s Rimljanima i da su sagradili utvrdu, skupe se i dođu. Zajedno s došljacima podignu utvrđen grad nad morem, na obali koju Epidaurani nazivaju svojim jezikom Laus. Odatle ovaj grad dobije naziv Lauzij, a kasnije zamjenom slova z za l Rauzij (Raguzij). Slaveni ga nazvaše Dubrovnikom, što znači šumovit ili šumski jer su došli iz šume (dubrave). Iz navedene legende može se zaključiti da je razmjerno rano dovršeno slaveniziranje/pohrvaćivanje gradskoga stanovništva unatoč petvjekovnoj dominaciji Bizanta. Ta je legenda značajna i zbog toga što se u njoj naglašava povezanost Dubrovčana sa slavenskim/hrvatskim zaleđem bez kojega se grad nije mogao gospodarski razvijati. Možda bi slavenska legenda o nastanku Dubrovnika bila s vremenom zaboravljena da nije u cjelini ušla u sastav mnogo poznatijega Ljetopisa popa Dukljanina iz 12. stoljeća i postala okosnica njegove dukljanske kronike. Dukljanin je, naime, zabilježio noviju verziju kojom prikazuje drugačije odnose građana prema prošlosti od cara Konstantina Porfirogeneta. Po Dukljaninu Epidaur nisu razorili Slaveni i Avari, nego Saraceni, arapsko pleme sa Sinaja, a Dubrovnik su podigli rimski rođaci kralja Bela-Pavlimira u suradnji sa Slavenima. Time je skinuta krivnja sa Slavena za razaranje Epidaura jer su oni u 12. stoljeću, kada Dukljanin piše svoju kroniku, već činili velik dio dubrovačkoga stanovništva i imali vodeću ulogu u izgradnji i gospodarskom razvitku Dubrovnika.
 
Arhiđakonova "Kronika..."
 
Zanimljivu verziju o nastanku Dubrovnika zabilježio je i splitski arhiđakon Toma (oko 1200.-1268.) u svojoj kronici Historia Salonitana. To je povijest salonitanske (tj. splitske) Crkve od rimskih vremena do njegova doba. Napisana je na temelju različitih izvora (danas izgubljenih), usmene tradicije i vlastitih nagađanja. U njoj se dramatski prikazuje najezda barbara i opsada antičkoga grada Salone pod vodstvom izmišljenoga vojvode Gota s katastrofalnim posljedicama njezina uništenja 614. godine. Na kraju 8. poglavlja te kronike opisuje se bijeg preživjelih Salonitanaca na otoke i pripovijeda o osnutku Dubrovnika nakon razaranja Epidaura. Neki došljaci, prognani iz grada Rima, pristali su brodovljem nedaleko od Epidaura, koji je tada bio biskupski grad podvrgnut Salonitanskoj Crkvi. Spomenuti su došljaci često navaljivali na grad Epidaur i veoma ga oslabili, a zatim osvojili i potpuno upustošili. Izbjegli stanovnici sklonili su se u šume i planine, a kasnije izmiješali s došljacima u jedan narod i zajedno sagradili Dubrovnik, nastojeći ga učiniti biskupskim gradom.