Vlada Zorana Milanovića jest skupina uglednika i uglednica kojima je futur omiljeno glagolsko vrijeme djelovanja. Budućnost je nešto lijepo, bogato, pravedno za što se vrijedi žrtvovati, patiti i gladovati. Jer, samo što nije stigla i čeka nas već iza prvoga ugla. Prezent, odnosno, sadašnjost u kojoj se narod koji ih je izabrao grčevito bori za koliko - toliko dostojanstven život i sve više siromaši, za njih je nebitna stvar. Viziju bogate i sretne Hrvatske vidi samo vlast, a narod je sačinjen od četiri i pol milijuna bedaka koji je ne mogu vidjeti, spoznati, namirisati pa ni naslutiti. Primjera za to je mnogo.
Pamflet za osvajanje vlasti
Sve je zapravo počelo čuvenim kukuriku Planom 21. Njime je tadašnja udružena oporba na čelu s Milanovićem i Čačićem ponudila Hrvatima bolji život čim dođu na vlast. Razlog zbog čega bi građani trebali i morali glasati za njih naveden je petoj točki Programskog okvira tog koalicijskog pamfleta koji je poslužio za osvajanje vlasti. Ondje je zapisano: 'Stranka na vlasti svakodnevno se sve više zapleće u mrežu vlastite nesposobnosti i bezidejnosti definiranja strateške vizije razvoja društva i pokretanja gospodarskoga oporavka. S jedne strane, nude populistička rješenja, kupuju lažni socijalni mir i izbornu potporu javnim novcem, a s druge guraju građane u sve dublji bezdan preživljavanja.'
Odmah iza toga vlastohlepni autor ide korak dalje pa pojašnjava: 'Trebaju nam promjene prema otkrivanju i održavanju perspektive razvoja i napretka. Naša koalicija najavljuje promjene – promjene koje će oživjeti gospodarstvo kao podlogu razvitka, koje će teret reformi ravnomjernije podijeliti između bogatih i siromašnih, koje će omogućiti odgovornu, funkcionalnu i poštenu upravu, koje će racionalizirati potrošnju i javni rashod, a osigurati standard građana, koje će uvesti pravo zajednice na dio dobiti koju pojedinci izvlače ekstraprofitom, pretvarajući tuđi rad u svoju imovinu. Mi najavljujemo promjenu prirode hrvatskoga kapitalizma i konačni odmak od prakse kapitalizma perifernoga, nekontroliranog, pa i nezakonitog profita, bogaćenja na štetu nacionalnih interesa i podcjenjivanja i odbacivanja prava rada i radnika.'
Sve što su zamjerali sada rade i sami
Što sada, devet mjeseci od izbora, imamo od ovoga? Ništa, osim spoznaje da se sve gore napisano može doslovce primijeniti na autore teksta koji sada obnašaju vlast.
Pitanja se sama nameću:
Koju nam je to perspektivu razvoja ponudio genijalni gospodarski vrač Radimir Čačić?
Je li najavljena prodaja Hrvatske poštanske banke i Croatia osiguranja dio te razvojne perspektive?
Gdje se to dogodila racionalizacija javne uprave, kad je novozaposlenih državnih kancelarijskih nametnika više od tri tisuće?
Je li premijerovo ljetovanje u vili Bakarić doprinos smanjenju potrošnje i javnih rashoda?
Da li će moguće ukidanje otkupa plastičnih, staklenih i limenih boca i konzervi donijeti više mlijeka i kruha na stolove onih koji zahvaljujući svakodnevnom kopanju po kontejnerima još uvijek nisu pomrli od gladi?
Je li porez na nekretnine bešćutnog poreznika Linića doprinos pravu zajednice na dio dobiti koju pojedinci ostvaruju ekstraprofitom? Je li svaka hrvatska kuća, svaki obiteljski dom izgrađen na ekstraprofitu ili je podignut zahvaljujući višegodišnjem odricanju i štednji od teško i pošteno zarađene plaće? Bi li rumeni gospodin Linić bio zadovoljan kada bi Hrvati rasprodali svoje stanove nekim njemačkim Hansovima ili engleskim Johnovima pa da kod njih budu podstanari?
Je li nedavno ukidanje prava iz kolektivnih ugovora i smanjenje plaća profesorima, učiteljima i ostalima bilo uvažavanje i dodatno povećanje prava rada i radnika?
Ne mora se Plan 21 analizirati do besvijesti da bi se shvatilo kako je hrvatska stvarnost sušta suprotnost izmaštanoj Milanovićevoj zemlji Nigdjezemskoj iz priče o Petru Panu. Ondje bi Izgubljeni dječaci samo zamislili hranu i već bi je bilo u izoblju.
Komunistički mentalitet i rječnik
Jednom mi je prigodom Zdravko Tomac govorio kako je sadašnja vlast u Hrvatskoj slična onoj komunistićkoj za vrijeme Jugoslavije:
- Oni su preuzeli taj komunistički mentalni sklop i model ponašanja. Koliko su samo komunisti puta govorili da je sve ono što danas radimo, zašto se odričemo i trpimo samo za to da bi nam budućnost bila bolja. Svjetliju budućnost i bolji život 'budućim pokoljenjima' obećavali su Titovi komunisti, a to sad čine Milanović i Čačić.
Netko može reći kako je predizborno obećanje jedno, a obnašanje vlasti nešto posve drugo. Prigovor stoji i treba biti konkretan, pa ćemo način djelovanja ove vlasti prikazati kroz dva konkretna primjera. Jedan je katastrofalna suša, a drugi je porast nezaposlenih kojih će ove godine biti oko 350.000 (vjerovali ili ne).
Predrag Orešković/Dnevno.hr