Zašto bi stopostotni invalidi Domovinskog rata, hrvatski branitelji koji već gotovo četiri mjeseca prosvjeduju u Savskoj ulici u Zagrebu, bili drugačiji? I oni, kao i svi povijesni velikani, imaju dvorske lude koje ih opsjedaju, kako one koje su možda opasne te ih se treba bojati, ako ništa drugo respektirati, tako i one koje svojim šalama, pošalicama, vicevima, uveseljavaju sve oko sebe, očigledno govore gluposti i kad ne izazivaju podsmijeh ljudi ih uglavnom žale. I sažaljenje je na neki način emocija koju dvorske lude mogu izazvati, iako to nije ona emocija koju lude žele izazvati.
Jedan od njih je u junak hrvatskih portala, male 'garde' Sorosevih dripaca koje se iz nekih suludih razloga nazivaju novinarima, mislimo na Zorana Erega. 'Ratnog snimatelja', koji je očito ranjen u Vijetnamu, budući da ipak nije ranjen u Hrvatskoj, odnosno, u istim rovovima u kojima su ranjavani i u kojima su ginuli hrvatski branitelji, barem se njega hrvatski branitelji ne sjećaju. Jedini tko pamti Zorana Ercega iz rova i tko se sjeća njihovih zajedničkih ratnih dana je Ivo Josipović, navodno su otprilike zajedno ratovali.
Ako je Zoki ranjen u Vijetnamu, a nosio je odoru Armije BiH, znači li to da je ipak vojska te međunarodno priznate države postojala čak i prije nego što je Ejup Ganić zasluživao odlikovanje koje će kasnije dobiti od još jednog branitelja kalibra Zorana Ercega, Ive Josipovića? No, je li to uopće bitno?
Nije toliko važno gdje je ranjen te je li uopće ranjen Zoran Erceg, ili je pak pao sa skele birtije u Doboju, važno je što on misli, a on doista vjeruje u ono što govori. Povijest i medicina nas uče da nije moguće čovjeka koji je u nešto uvjeren, koji stvarno ima osjećaje koji za druge ne postoje ali su za njega stvarni, uvjeriti u ono u što on ne vjeruje. Naime, nije bit u istini, bit je u percepciji istine. I zašto se truditi uvjeriti Zokija u nešto drugo od onoga u što on vjeruje? Kakvog to ima smisla? Odnosno, ima smisla isto onoliko koliko i uvjeravati skeptike da Amerikanci ipak nisu spuštanje na Mjesec snimali u filmskom studiju u Nevadi.
Koliko je Napoleona, koliko je Staljina, koliko je Hitlera, Pavelića, Tita, Churchilla u raznim sanatorijima diljem svijeta? Sve njih svi liječnici koji ih liječe ne mogu uvjeriti u svoju istinu jer oni vide istinu kakvom je samo oni vide. Drugim riječima, možda za psihijatre postoji samo jedna istina, no, za pacijente ona može biti golema laž. Da Zoran Erceg sebe doista smatra onim čime se smatra potvrditi će vam čak i Goran Radman, komunistički ravnatelj javne televizije u demokratskoj Hrvatskoj. Tko je pozvaniji od Radmana da svjedoči istinu? Zar Ercegu doista pored Radmana te možda Mislava Togonala i Daniele Trbović treba netko drugi za svjedoka?
Drugim riječima, kad hrvatski branitelji u Savskoj ignoriraju fantastične tvrdnje Zorana Ercega vjerojatno griješe, naime, njemu u Hrvatskoj ipak sve veći broj novinara vjeruje i sve manje psihijatara. Postavlja se na kraju ono vječno pitanje, ključno, što je važnije, da vam vjeruju novinari ili liječnici? Kladite se na liječnike, jer oni ipak potpisuju otpusna pisma.