Hrvatski novinari, odreda poštenjačine, zaključili su da je Milanović postupio državnički, pa čak i zaštitnički prema HDZ-u, kao da je HDZ-u trebala zaštita od Milanovića na BBC-u, postaji koja dolazi iz zemlja koja je samo zbog nafte pobila stotine tisuća ljud, ubijaju i danas, dok desničari, oni istinski, ekstremni, haraju Londonom u potrazi za džamijama ne bili ih 'satrli'. Kakva su to pravila i kakva dvostruka mjerila?
Milanović uopće nije ni pokušao objasniti stranim novinarima da je Hrvatska devedesetih bila suočena s velikosrpskim fašizmom te da se proslave hrvatskih pobjeda iz tog razdoblja ne mogu smatrati ustaštvom, nacističkom nostalgijom, ekstremizmom… Kada slavimo pobjede u Domovinskom ratu mi, kao Hrvati, slavimo antifašizam. Nekima je, uglavnom idiotima, sporna čak i pjesma 'U boj, u boj, za narod svoj…', što je ludost na razini najvećeg licemjerja.
Kakav ekstremizam u Hrvatskoj kada smo mi na otvaranju najvećeg sportskog događaja koji može postojati, dakle Olimpijskih igara u Londonu, imali nekoliko sati posvećenih britanskoj povijesti, od Drugog svjetskog rata do današnjih dana, od Churchilla do Margaret Thatcher, od Dresdena do Falklanda? Drugim riječima, ono što je dozvoljeno svjetskim lopinama broj 1, i to na sportskom događaju prve kategorije, na kojem politike uopće ne bi smjelo biti, nije dozvoljeno manjim zemljama, pa čak i kad to nije isto. Impresionirani smo…
Od koga je to Milanović branio HDZ i zašto, ako znamo da u Hrvatskoj ekstremne desnice nema, dok istovremenom fašistička ljevica, uz pomoć medijskih lopina, parazitira čak i u medijima? Znaju li Britanci da hrvatske medijske lopine ne plaćaju porez državi, uz prešutni blagoslov nekih glavnih aktera aktualnog režima na vlasti? Kako u Britaniji prolaze oni koji zaboravljaju na porez? Nema sumnje da je britanske novinare izvijestila hrvatska medijska mafija te da su se potrudili ocrniti desnicu samo zato što se u Hrvatskoj vodi jedan pravi svjetonazorski rat, u tijeku je teror manjine nad većinom… Hrvatski građani, nikada, pa ni tada, unatoč medijskoj mafiji, neće odustati od osnovne platforme, a ona glasi: [I]prije 20 godina Hrvatska je bila žrtva velikosrpske fašističke agresije, kao takva suočila se s invazijom fašizma iz Srbije, koja je uz pomoć domaćih izdajnika ( Mile Martić i bratija… ), okupirala dobar dio Hrvatske. Od ove točke sve polazi i u njoj sve završava. Zašto se hrvatski političari nisu potrudili međunarodnoj zajednicu objasniti što se u Hrvatskoj dogodilo prije 20-tak godina te da to nema nikakve veze s ustaštvom?
Kako HDZ može biti ekstremnija stranka od SDP-a ako znamo da je SDP zapravo stranka nastala iz jezgre zločinačke organizacije, dakle, komunističke partije te da neki glavni lideri te partije javno slave jednog od najvećih zločinaca 20. stoljeća Josipa Broza Tita? Milanovićev riječnik u Hrvatskoj, rječnik nekih njegovih ministara i stranačkih dužnosnika, rječnik je mržnje, klasičan oblik ludila kakvo si političari ne smiju dopustiti. Sjetimo se izjava samog premijera, zatim ministra Jovanovića, Matića ili trabunjanja potpredsjednika Sabora Nenada Stazića… Uličarski govor nekih SDP-ovaca doista odjekuje ulicom.Koju izjavu hrvatski novinari mogu izdvojiti iz ne baš bogatog opusa Tomislava Karamarka, a da se može tretirati ekstremnom? Nažalost, za Milanovića se ne bi moglo nešto slično reći, on je čak i u parlamentu vježbao govor mržnje. Milanovićev gubitak samokontrole u Saboru osudio je i HHO. Hrvatski mediji, koji, 'sasvim objektivno', prenose sve što se događa u Hrvatskoj, potrudili su se obavijestiti hrvatsku i europsku javnost o istini koja odgovara samo partiji, a partija je iznad svega dok je na vlasti.