Naime, jučer, 12. 12. 2015., nakon sastanka u partiji, Zoran Milanović, koji je očito sebe ovlastio da kao vođa jedini daje izjave, dok je ostalima bilo zapovjeđeno reći samo „Dobar dan“ i „Doviđenja“, izjavio je između ostalog: „Ovo za sada podsjeća na onaj film Beskrajan dan, samo što je taj dan trajao pet, a ovaj 30 dana, ali imamo mi još puno energije i strpljenja“., piše Kristijan Krkač na blogosferi Preliminarno treba ispraviti pogrešku. Nitko od relevantnih osoba ne drži da je broj dana koje glavni lik filma Phil provodi ili ponavlja u Punxsutawneyju pet.
Redatelj Harold Ramis vjerovao je da prolazi 10 godina, tj. 3650 dana. Kasnije se ispravio tvrdeći kako je to prekratko vrijeme i kako bi točnija procjena bila između 30 i 40 godina, tj. 10950 i 14600 dana. Ovdje treba razlikovati dane koji se prikazuju u filmu od dana koji su tim danima implicitni. Primjerice broj dana potreban Philu da nauči besprijekorno svirati klavir, ili raditi skulpture od leda. 2014. godine web stranica WhatCulture detaljno je analizirala film i došla do zaključka da Phil u filmu provodi 12359 dana tj. 33 godine i 350 dana (bez uračunatih prijestupnih godina). Dakle, odakle Milanoviću broj pet samo dragi Bog zna.
Sad treba, kao i obično, pokušati odgonetnuti zoranizam. Što je Milanović s time želio reći nije jasno? Možda je želio reći da se predgovori odvijaju predugo. Možda je želio reći da se iz sastanka u sastanak ponavljaju iste stvari. Možda je želio reći nešto sasvim suprotno, primjerice da je Božo Petrov poput Phila Connorsa koji proživljava stalno isti dan, usavršava se i film na koncu ima happy end. Ovo zadnje čini se malo vjerojatnim čak i ako se u obzir uzme i tipično partijanerski ambivalentni zaključak cijele izjave. Tako preostaju prve dvije mogućnosti, tj. one o beskonačnosti i besmislenosti pregovora. Mnogi tako doživljavaju pregovore.
Naciji je, s jedne strane, ta situacija oprostiva, jer se dosad s njom nije susretala. Politikantima, s druge strane, nije, jer su ipak dosad bili u blažim oblicima ovakvih pregovora, a i trebali su biti svjesni ne samo ove mogućnosti, nego i posljedica svog nerada. Mediji, čak i ako se na stranu stavi njihova otvorena politička pristranost, što se drugim riječima naziva neprofesionalnost, očajavaju nad ovom situacijom, jer zaista nisu sposobni od nečega što je trebalo biti događaj, a pretvorilo se u proces, načiniti gledanu vijest.
Time im gledanost i zarada padaju što nije dobro. Njima treba senzacija, tj. ili sklapanje neke koalicije, ili prijevremeni izbori. Tako, namjesto da odgajaju naciju o normalnom i zdravom demokratskom procesu, oni ju uvjeravaju da je to perverzija, što dakako nije. Ako je netko ovdje perverzan, onda su to prije svega sami mediji, zatim i vođe velikih koalicija, a na koncu i sama nacija koja nasjeda na podvalu o odugovlačenju i o najvećoj odgovornosti najmanjih relativnih pobjednika izbora.
Kako god bilo, čini se da ovaj zoranizam zrači strahom. Istina, svi imaju svoje strahove. Mediji su u strahu da će pregovori postati medijski toliko nezanimljivi da nakon nekog vremena niti vijest o sklapanju kakve koalicije ili o izvanrednim izborima neće biti dovoljno udarna ili prijelomna, a i biti će teško razlučiva od vica. U slučaju prijevremenih izbora, velike koalicije u strahu su hoće li dobiti isto ili manje glasova (više teško da mogu dobiti).
Mali su u strahu hoće li uopće prijeći prag (uglavnom zahvaljujući vlastitom elementarnom nepoštenju i političkoj prostituciji, ili kako bi to pregnantno rekao „posljednji hrvatski filozof“ akademik Branko Despot: „Plaćena, plativa, financirana ljubav, ljubav na prodaju je prostitucija.“). MOST nezavisnih lista mogao bi biti u strahu da ne dobije još više mandata, ili pak manje, ali oni i onako nemaju što za izgubiti, te su stoga i najopasniji, što je bilo jasno i prije ovih izbora, ali bistrim analitičkim glavama to je teško sjedalo nakon 20 godina nerazumnosti i bezumlja, ili nonsensa i nesenzibilnosti.
No, nacija bi jedina trebala biti u opravdanom strahu. Naime, ovi pregovori, uz to što su već samim svojim odvijanjem ostvarili svoj cilj, tj. ukazali su na supstancijalnost, skoro pragmatizam, a ne ideologiju treće opcije, oni ukazuju na nešto puno gore. Iz ponašanja i odlučivanja središnjih aktera pregovora tijekom kojih su se najniži porivi itekako razotkriveni, nacija može zaključiti, možda ne toliko što bi bilo kad bi MOST sudjelovao u vlasti, ali zasigurno što bi bilo da MOST-a nema, tj. kako bi se stvari i dalje kotrljale kao i zadnjih 20 godina.
Strah od toga da se tako nešto nastavi mogao bi biti presudan argument u prilog davanju svog glasa MOST-u u svim sljedećim izborima, bili oni prijevremeni ili pravovremeni.
Ovako, kako dani prolaze, svakodnevno gledajući jedan te isti dan, glavni akteri, oni najodgovorniji temeljem broja dobivenih saborskih mandata, postaju ne sve bolji poput Phila, nego sve gori i na koncu će od njih preostati samo politički kosturi koje će kako to uvijek i biva dohvatiti psi politike.
Temeljem svega dosad viđenog, od slučaja Prgomet koji je preko (zvjezdane) noći s vrhunaca pao u dnevnopolitikantski zaborav, pa do slučaja skoro pa histerične mešetarske kupovine svega što se nudi na bjesomučnoj burzi saborskih mandata, opisanu pojavu možemo nazvati Zoranov dan i ne treba očajavati kad se on završi, jer njegov konac ili kraj mogli bi biti samo početak njegovog, možda ne beskonačnog, ali zasigurno redovitog ponavljanja. /Kristijan Krkač, blogosfera/