Velika Britanija, velikodušna kakva je i kakva je bila kroz povijest, odlučila je popustiti te primiti 4.000 izbjeglica, migranata ili jednostavno rečeno nesretnika koji moraju bježati iz vlastite domovine. Britanija ima negdje oko 70 milijuna stanovnika. Bogata je i svoje bogatstvo zna pokazati. U zadnjem prelaznom roku za nogometaše, koji je trajao do 1. rujna, na otoku su samo na talentirane noge potrošili više od milijardu funti. I naša draga EU pritisla United Kingdom of Great Britain and Northern Ireland te u Londonu pristadoše na brojku 4.000 migranata. Naklon do poda Kraljici Elizabeti II i premijeru Davidu Cameronu. Englezi stvarno znaju kako postići za nih dobar kompromis.
Odmah su shvatili da je bolje “kraj užasa nego užas bez kraja”. S druge strane Hrvatska ima 4,5 milijuna stanovnika. I to je pod upitnikom dok se Arsen Bauk konačno ne izjasni. Umjesto da se ugledamo na Veliku Britaniju, mi cmizdrimo da nam je 3.200 izbjeglica previše. K’o bajagi nemamo ih gdje smjestiti. Što je samo jeftini izgovor. Opće poznata je činjenica da je Lijepu našu zadnjih godina napustilo aproksimativno 100.000 bahatih Hrvata koji nisu bili zadovoljni sa životom pod K.K.(kukuriku koalicija). Iako su tu imali sve što im srce želi. Državljanstvo, pravo glasa, Dinamo u ligi prvaka, gledanje prijenosa iz Sabora na četvrtom programu HRT-a i to u živo. Sam od sebe se nameće logičan zaključak da Hrvatska može za početak prihvatiti barem 100.000 izbjeglica i tako pomoći Engleskoj, Njemačkoj, Francuskoj. I onda neće Orban, Česi i Slovaci morati dizatio zidove i ži(v)čane ograde. Bit će dovoljno da EU naprednu, ljevu i humanu RH opaše jednim visokim zidom koji će spriječiti migrante da napuste RH i pješače do recimo Velike Britanije i pokvare im mini-prelazni rok oko nove godine koji sa novom milijardom funti naši povijesni prijatelji Englezi pokupovat u pravilu crne nogometaše.
Čitajući ovih dana hrvatski tisak lako je uočljivo da što je neki list ili portal lijeviji to je jači humaniji, ljudskiji odnos prema izbjeglicama. Sjetimo se sam Staljina,Tita, Pol Pota, Mao Ce Tunga, Castra i da ih ne nabrajam dalje koji su imali dirljivo human odnos prema izbjeglicama. Tito je hrvatske izbjeglice iz Bleiburga vratio u domovinu. I to besplatno. Ni dinara, ni kune za skrb. Platili su samo životom. Eto i Ante Tomić je u subotnjem Jutarnjem poludio. Ne mislim doslovno. Ante konta da neki vode bitku za “Čistu Europu“ te da se “od nas traži da se prema nedužnim izbjeglicama odnosimo kao da su stoka?“ Slažem se kao i obično s Antom. Ako već moramo primiti 4.000 “nedužnih“ onda mi, koji smo dužni k’o Grčka, moramo osigurati kako je Premijer i obećao posao, pristojne stanove, socijalno, mirovinsko i sve ono što nismo mogli osigurati onim 100.000 bahatih koji su zapalili na Zapad iz socijalnog raja u Lijepoj našoj. Naravno morat ćemo pojačati broj vojnika i policajaca koji će 24h paziti da Sirijci, Iračani, Libijci ne pokušaju zapaliti u Njemačku, Francusku i Englesku.
Obećane zemlje i po tome što su, na čelu s SAD-om, podržale i inicirale “Arapsko proljeće“ i obećale da će padom Gadafija i ostalih diktatora uz malo strpljenja dočekati pravu demokraciju i blagostanje. Sad će prevareni i izdani demokraciju i blagostanje morati čekati u Lici i Dalmatinskoj zagori u napuštenim kasarnama uz verbalnu podršku Ante Tomića i ostalih jugovića poznatih po svojoj brizi za čovjeka. Jedva čekam dan kad će Hrvatska prestići Englesku. Engleska 4.000, a Hrvatska recimo 8.000 migranata. Dokaz da nije sve u broju stanovnika, novcima, migovima, ligama petice, nosačima aviona. Đabe sve milijarde funti za nogometne španere. Mi imamo Antu i antifašiste, srce i široku slavensku dušu. Da i pamet … Naime, i hrvatska demokratska javnost zdušno je podržala “Arapsko proljeće“. INA se u ime demokracije odrekla u Siriji naftnog polja koje je nosilo oko 100 milijuna dolara mjesečno. Možda i više. Dolar i lira hrpa od papira. Kako je nekad pjevao Zvonko Špišić. Demokracija se ne uspoređuje s novcem. I podsjetili lijevi medijski falangisti što su Hrvati proživljavali za vrijeme deset godišnjeg Tuđmanovog mraka i kako su k’o ozebli sunce dočekali Račana, Sanadera, Kosoricu i Milanovića. I duboko cijeneći samu bit demokracije, Hrvati danas imaju u glavnom gradu prekrasan Trg Maršala Tita. Ali imaju i Tuđmanov trg. Također vrlo popularan. Među mačkama i psićima…
Predvodeći u Bakuu svoju kockastu reperezentaciju, Niko Kovač skoro prokockao svoju reputaciju.
Izgleda da smo svi malo podcjenili fašizaciju i ustašoizaciju Lijepe naše. Uz našu kontinuiranu i danonoćnu demokratsku savijest, na koju paze ko “na zjenicu oka svog“ Ante Tomić, Jergović, Pavičić, Krile, Pilsel, Jelena Lovrić, Pofuk I dr., pojavili su se novi beskopromisni borci za djevičansku i ljevičarsku i antifašističku Hrvatsku. Bratsku pomoć iz multietničke i tvrde demokratske Bosne ponudio nam je, uz Seju, Olivera i Milu, još i Emir Imamović Pirke, direktor antifašističkog festivala u Šibeniku. Gradu gdje su “oba dva pala“. Pirke je ne samo ljevičar, antifašista, mrzi sve što je ustaško osim naravno kuna, on je i čovjek koji ruši dogme k’o u električnoj kuglani čunjeve. Kaže Pirke mojoj omiljenoj novinarki Renati Rašović: “Antifašizam je dio odgoja i kulture, a ne ideologije.“ Više nego zanimljiva misao. K’o da citira Milana Kangrgu. Direktor Fališa pogodio je u sridu.
Ako dogmatski ocjenjujemo Staljina, Tita, Beriju, Rankovića, Đilasa, Bakarića, Miku, Milku Planinc, Dolanca, Šuvara itd. onda njihov antifašizam nema veze s njihovom tvrdom komunističkom ideologijom nego je to izraz njihovog širokog obrazovanja i još šire kulture. Jeste da su pobili milijune ljudi bez suda i presuda, ali to je po Pirkeu učinjeno na kulturan način. Jednostavno su tako bili odgojeni. Kako su dobar i kulturan odgoj imali oni za koje je Pirke siguran da su oživjeli lijevu misao u Dalmaciji. To su naravno Feral Tribune, Dalmatinska akcija, splitski književni krug, Ivo Brešan, Jela Godlar, Dragan Markovina itd. Nedostaju samo “Sinovi orjune“. Znači desničari, ustaše, nacionalisti se takvi rađaju. Sa četvrtasim glavama, škrguću zubima u svojoj mržnji prema lijevim intelektualcima koji su odgojeni i kulturni od Francuske, Oktobarske i svake druge komunističke revolucije te punili jame i masovne grobnice svojim neistomišljenicima.
Hrabrim borcima protiv desničarskog mraka i klerofašizma pridružile se ovih dana dvije filmsko književne veličine. Režiser Branko Schmidt i velika (više visoka nego velika) književnica Ivana (više Simić) Bodrožić. Branko Schmidt pompozno najavljuje novi film u kojima će hrvatske biskupe napokon demaskirati. “Kao katolik zgrožen sam potporom crkvenih ljudi izrazima mržnje“. Naravno naš Branko ne navodi konkretne primjere te esencijalne mržnje koju plasiraju hrvatski biskupi. Već ovako najavljena tema osigurat će od Hrvoja Hribara i lijeve filmske elite ustašoidne kune. A to je i bit ove ljevičarske najave. Kako našem Branku nisu inspiracija onih 100.000 iseljenih, onih koji su ostali bez posla, onih desetci tisuća koji rade, a ne primaju plaću. Udbaška ubojstva zbog kojih sad Njemci vrše lustrciju umjesto nas. Najlakse je stjecati jeftine poene na onima koji nemaju ni vlast, ni represivni aparat, koji ne otpuštaju s posla, ne provode stečajeve i koji ne raspolažu kunama za snimanje ljevičarske propagande. Naravno Branko cijeni Tuđmana, voli Papu, ima sve sakramente i oduševljen je i danas Tuđmanovom pomirbom Hrvata, djece partizana i ustaša. Kao što i vidimo ta pomirba traje do dana današnjeg. Isto tako uspješno kao pomirba Turaka i Armenaca, ISEL-a i kršćana, Izraelaca i Arapa, Hindusa i Muslimana.
Javila se i književnica Ivana Simić Bodrožić. Književnica bez inspiracije. Njoj ne može pomoći ni svemoćna Jagna Pogačnik koja je jednog Antu Tomića, dodirom čarobnog štapića, pretvorila u književnika. Odavde sve do Češke. Na portalu Vox Feminae Ivana je pokušala izvesti trostruki aksl, ali tresnula je na pod jer je to preteška figura za njene slabašne sposobnosti. Figura koju je Ivana pokušala izvest zove se “Srebro od Boga, zlato od đavla“ Trebalo je to biti pragmatična, a u isto vrijeme suptilna pljuskica Blanki Vlašić. Ista je, sretna što je iznenada osvojila srebrenu medalju na Svjetskom atletskom prvenstvu u Pekingu, neoprezno povezala to sa Božjom pomoći. Ili tako nekako.
U krivo vrijeme i na krivom mjestu. U krivo vrijeme jer Ivana k’o zapeta puška čeka svoju lijenu inspiraciju, a na krivom mjestu jer sad je upravo na vrhuncu antikatolička histerija hrvatske lijeve inteligincije. Dok RH prolazi kroz dramatično socijalno i ideološko razdoblje, kraj nas se odvija drama biblijski ramjera. Dok islam polako ulazi u krvotok zapadne Europe, književnica Simić-Bodrožić na prizeman se način obračunava vjernicom Blankom Vlašić, a preko nje i sa Katoličkom crkvom. Književnica se krsti zbog izjave Blanke da bi “noćas najradije spavala sa zastavom“. Ivana je odlučila prizemniti Blanku i njenu medalju i do kraja demaskirati taj zatucani katolički mentalitet koji nam kvari naprednu i progresivnu omladinu pa kaže: “Otac je ovdje, konkretno i metaforički glavni i sveprisutan, bilo u vidu Boga koji daje i uzima centimetre, bilo u vidu Joška koji je hranitelj i branitelj obitelji pa su mu zato djeca uspješna, do države – čiji simbol – pravokutnu šarenu plahtu mlada žena, nakon sportskog dostignuća nosi sa sobom u krevet djeleći s njom intiman čin spavanja.“ Kad bi slučajno Blanka Vlašić u atletici bila tako talentirana kao Simićka u pisanju siguran sam da ne bi nikada preskočila ni 30cm. A kad bi, s druge strane, naša osrednja književnica doživjela samo mrvicu Blankine slave i karizme, kao što je svojedobno njeno proglašenje najboljom atletičarkom svijeta, mislim da bi onda napokon shvatila granicu svoje osrednjosti. A onda se vjerojatno ne bi bavila jeftinim političkim pamfletima pljuckajući po svojim ideološkim i vjerskim neistomišljenicima.
Tekst u cijelosti pročitajte
OVDJE.