Petar Mišo Mihočević

MIŠO MIHOČEVIĆ O SKIDANJU I STAVLJANJU: Nije to, sram vas bilo!

Ovo pišem na zahtjev publike, moje vlastite žive publike diljem domaćih kafića, par susjeda, pa i nekoliko onih od 9 do 5. Jer ja navodno znam nešto o kulturi, Igrama i što je to skidanje predstave i njenih aktera, tko može, ne može, smije, ne smije i što to upće sve zajedno jest. I Igre i kultura.

Pročitaj Više

MIŠO MIHOČEVIĆ: Spaso iz Praga

Evo me, neuspješno apdejtiranoga ali istovremeno i sretnog, jer se baš skoro direktno iz Applea vraća Milanović sa svojim stručnim suradnicima, kao što su žena i sin, i možda još takav netko ponetko. Najme, iPad mi se updatirao potpuno samostalno na unaprijeđeni IOS-8, i sad šteka i zapinje. Pa jedva čekam da se Zoki spusti na zemlju da ga nazovem za neku dobru vezu da mi to riješi.

Pročitaj Više

PETAR MIŠO MIHOČEVIĆ: Grob neznanog zastupnika

Nakon što smo neki dan odali priznanje neznanom zastupniku Željku Kerumu za najviši legalni honorar u povijesti hrvatskog parlamenta i poslovnu umješnost, javilo mi se je nekoliko prijatelja – da što pišem površno, da gdje je Karamarko kojega tamo nema mjesecima, možda i godinama, da gdje su saborske plaće Sanaderu u zatvoru, da gdje je Marina koju su iz zatvora nevinu poslali u Sabor jer nisu znali što bi s njom, da gdje su oni što ih ovih dana novinari hvataju po krčmama i gorama.

Pročitaj Više
Arhiva

PETAR MIŠO MIHOČEVIĆ: Glup, gluplji, najgluplji, ja!

Mogu vam prijavit da sam zbog Kolinde upalio televizor i odgledao i odčuo sve što je pitana i što je govorila, bilo teška, bilo laka srca. A zašto sam upalio TV? Kolindu znam dok je bila ministrica, to nema veze s Gotovinom, napravio sam par evenata za to ministarstvo, dojmila me se njena više neko laka komunikacija sa stranim diplomatima i sličnim doušnicima, pa sam mislio – ajde sad, Kolinda, daj malo svijeta u ovu nemoralnu političku i gospodarsku žabokrečinu! Kad ono... hej?

MIŠO MIHOČEVIĆ: Časna sestra zastupnica!

Evo javilo da smo prošli put postavili dobra pitanja - Marina Merzel je ipak nevina! To je, po važećem zakonu koji nisu donijeli pojedinci s imenom i prezimenom nego grupne nakupine koje se odzivaju na 'vlada', odnosno 'sabor', jednoobrazno izglasovalo neko odnosno povjerenstvo. Još jedan dokaz da se ne radi o pojedincima. Slučajno je iscurilo da u tom moralnom tijelu sjedi i pojedinac Željko Kerum koji je zaveden.

MIŠO MIHOČEVIĆ: 'Ovi od porezne su baš dobrodušni, ove su mi godine odobrili da zadržim majku'

Onaj moj susjed iz razgovora o Ljetnim igrama je naravno penzioner i kao takav i nikakav jer mu je peMzija 2.200, sve novine pročita po kafanama. Računica je ober jednostavna – kafa 10 kuna, a da kupi sve te novine potrošio bi svaki dan barem 40. Bez kafe. Po čemu je predstavnik najsposobnije kaste investitora u nas Hrvata a, bogami, i vrlo šire – plati kafu 10, dobije vrijednosti za recimo 40. Čista dobit je 300%. Kako uz svakog uspješnog muškarca stoji, sjedi, a do nekih godina, i leži - žena, tu moj susjed nije iznimka.

Europa će nam navalit prisilnu upravu. Ne kužim zašto prisilnu?

Nema dana da nam netko 'izvana' ne opali šamarčinu. Kao ne baš nama, naprimjer meni ovdje na kauču, nego kao hrvatskim vlastima. A to kao nije nama. Nego kome? Tko je birao ove, ako nismo mi? Dobro, ima tu dosta strane daktiloskopije, ali, please ....!

Petar Mišo Mihočević: 'Oni' će graditi ceste gdje se njima sviđa, a to je u Republici Srpskoj.

Kad mi je ovaj portal prošle godine ponudio suradnju, dimilo se je oko Pelješkog mosta, autoceste i svih tih stvari koje će, ako dovoljno dugo požive, moći koristiti naši praunuci. Svima sada živućima, bez obzira na dob, spol i vjeroispovijest, isteći će i vozačka i životna dozvola. Naslov kolumne bio je spoj asocijacije genijalne zbirke prepametnih bilješki Iva Andrića, 'Znakovi pored puta', i ove prizemne papazjanije o tako aktualnoj autocesti do Dubrovnika, po zadnjoj ali i nepreciznoj ocjeni Vlade RH, do jednog od najudaljenijih hrvatskih sela.

PETAR MIŠO MIHOČEVIĆ: Nakon zatvora od Igara...

.. ili jedna istinita kafa bez uvoda, u Gradu 26. kolovoza, ljeta gospodnjeg 2014.

Mišo Mihočević: Najbolji programski potez Igara bio bi moj imenjak Kovač, barem desetak večeri zaredom

Prošla i Velika ti Gospa, koju smo kao i svake godine službeno proslavili na kupanju, vjerujući u sveto trojstvo nerada, plivanja i sunčanja. Službeno, jer je taj dan službeni praznik, blagdan. U crkve se bojimo da ne bismo zatekli one koji svake godine tamo slave Gospu, jer im je navodno i ona omogućila kuće, stanove, milijune u bankama po svijetu i šire, a do takorekuć maloprije nisu imali ništa. Pa je imaju zašto i slavit. I od slavlja ne uspiju zapamtit ni jednu od deset zapovijedi. Oni pak, koji znaju zapovijedi i iskreno se nadaju, čine nam milo.

PETAR MIŠO MIHOČEVIĆ: Pokojni Dundo Maroje iliti šteta dukata!

Doživjesmo vremena u kojima pametni zašute, budale zavladaju, fukara se obogati, ili tako nešto, by Ivo Andrić. I to je ono kao OK, jer tko bi mogao nadjačati UBDU, tajkune, lopove, od predsjednika političkih stranaka do lokalnih izsiljivača... To je stvarnost svih nas u ovome nečemu što još nema niti definirane granice, a državom se zove. Stoga ni umjetnost, u općem mislu, ne može ne vidjeti i ne supatiti sa svijetom oko sebe.

PETAR MIŠO MIHOČEVIĆ: Olujni dronjci

Krajnje sam zadovoljan kako mi vrijeme brzo prolazi. Brže ću se preseliti na 'gornji kat'. Gdje nema Hrvatskih voda koje su ovih dana jednom entuzijastičnom mladom čovjeku kome je neregulirana voda uništila nasade malina, odnosno, egzistenciju, priznale da je jedini problem koji ne znaju riješiti - voda. I da što u njoj znači njegova mala kap. Srčana ili moždana, svejedno. A kako je moj uzor premijer Milanović, moram tom čovjeku za utjehu ukazati na moju vodenu tragediju strašnih razmjera - za ove nedavne zime, jedan pljusak mi se izlio u balkon. Morao sam kupiti vodu više od petnaest minuta. Pa sam isto živ. Kao i Milanović.

Zašto je Romeo i Julija u Skočibuhi velika, odlična predstava?

Sve je dobro kad se dobro svrši, bila bi light verzija prijevoda Shakespeareovog 'All's Well That Ends Well'. Svršio je naime, period od deset godina od kako smo se zadnji put vratili sa neke predstave od Igara (ne govorim o gostovanjima) onako punih pluća, impresionirani, ispunjeni, osjećajući se važno, zamantrano, opijeno (napili smo se kasnije, ofkors), tj. kad smo se vratili s Lokruma sa Jupinog 'Ekvinocija'. E, sad se to svršilo, Ekvinocij zasluženo i dalje živi na Lokrumu, skoro kao Kafetarija u sjećanju nas uvijek mladih (sad brzo na YouTube, Alphaville, Forever young...). Summa summarum, konačno smo dočekali – predstavu!

Petar Mišo Mihočević: Lado in China

Nije me bilo u Gradu skoro sedam dana, promašio sam premijeru u Skočibuhi, ali sam stigao na zadnju predstavu. Zbog koje sam promašio Vojvođansku filharmoniju. I opet pogodio, po reakcijama na fejsu. Znači, ovog ljeta, kojeg nema, se stvarno trebam držat one od neki dan da je manje više, a da je promašaj – pogodak!

Mišo Mihočević: Na Igrama, najvećem hrvatskom festivalu kulture, glavni događaj dana - studentska predstava

Evo devet dana od Igara, a ja osim ono o neuzvišenom otvaranju – ništa. OK, što nisam ipak otišao na Gewandhaus sam slučajnošću kriv, ali to je bilo jedino što bih bio izdržao i to, poznavajući se, samo prvo poluvrijeme. Tri Brandenburška koncerta dnevno su više nego dosta, a šest komada je predoziranje, ono kao da na svadbi upadneš tamo gdje su torte pa nakon tri veća komada nemaš pojma što jedeš. Ali svakako i s nakanom nisam otišao na Nalješkovića. Ne zato jer me ne zanima, dapače.

MIŠO MIHOČEVIĆ Ovogodišnje otvorenje nije uspjelo odlijepiti se od zemlje

Počelo je. Iz Lućija generalnu gledat (slušat) nije loše, mogu vam javit. Pola glumaca u svim pauzama probe je tamo, dovoljno čuješ od oko Orlanda i bolje je ne gledat generalnu ako nećeš sebi pokvarit 'pravo' otvaranje za koje, kao svake godine, ne znaš što ćeš obuć. Sjediš, ćakulaš, na Samsungu neki nabijaju loptu... čuješ sve, ali ne čuješ – publiku. Hm!? Ne-dobar znak, ili je sve baš tako odlično da ne izaziva na nikakvo skandiranje i samostalne grlene izlete, ili...ili...? Nema atmosfere. Sve nešto pritisnuto, prigušeno, čuje se odlična gazba, Matej (Meštrović) i njegovi zvuče odlično, ali opet – sve ono nešto.