Narod ne zna o tom posjetu gotovo ništa. No, narod u obrani Republike Hrvatske je i one '91 bio samo 'radna snaga' sa besplatne burze ljudskog mesa, pa u tom smislu kapa dalje za dosljednost onima kraj kojih možete staviti 'tzv'.
Svih ovih godina prečesto sam podsjećen na ono Jevtušenkovo pitanje u predivnoj pjesmi posvećenoj Verlaineu ('.. jer, što je kraće od pamćenja Pariza...') pjesnik očito nije poznavao posebnu kastu agenata/političara/državnika bez javno znanog pokrića u jednoj maloj, nesretnoj državici na Balkanu, kome se ona u znak nevidljivih civiliziranosti i kulture usput i užasno opire. Nije poznavao soj koji ima muda voditi i krojiti život pučanstvu koji ne cijeni i ne poštuje, tj. jednostavno - ne voli, soj koji (kao da) je bio Parizu dok je hrvatskom krvlju plaćana NJIHOVA sloboda riječi, nedjela i anti-pokore.
Ne želim nikako tvrditi kako je moje vlastito pamćenje iole dugo, ali jamčim kako je podosta solidno i selektivno u prioritetu. Uostalom, za dugo sortiranje i spremanje svog ovog smeća, treba stvarno posebni 'hard disk' sa milijunima terrabajta memorije.
Bilježim ovdje samo uskrsnuće petokraka i njihovu medijsku pokrivenost i pokroviteljstva, skidanje potpore Bleiburgu, kvalifikacije Domovinskog kao građanskog rata, ćirilicu u Vukovaru, nesigurnost u 'prednost' i opravdanost hrvatske tužbe za rat pred onom istočne provenijencije... na što se ovaj posjet ministra obrane nadovezuje kao opasna mala epizoda u mozaiku dugoročnog ali temeljitog nipodištavanja Hrvata u Hrvatskoj.
Za razliku od Pariza, dobro pamte barem žrtve rata. Upamtit ćemo ovo klanjanje pred '4 C', staviti ga pored puta, kao što su mnogi stavili svoje znakove pored autoceste. U obliku naših novčanica. Kraj ovoga danas, stavljamo znak opće opasnosti. Ne smijemo se povoditi za Parizom, ni kada darove donosi.
Zgodno će na ovom tragu istrebljenja Hrvata poslužiti i lani donešeni 'Zakon o prebivalištu', kojem nitko nije pridavao neku pozornost sve dok nije došlo vrijeme za implementaciju. Uzmimo primjer moje izvrsne prijateljice koja živi izvan Hrvatske gotovo četiri desetljeća.
Rođena u Zagrebu, gdje je završila i srednju školu i gdje je, ne svojom krivnjom, naslijedila dvije kuće za koje više nego uredno plaća sve što se platiti mora. U Hrvatsku dolazi kad može, u SVOJE kuće, nekad pet, nekad petnaest dana. Sada bi se po zakonu morala 'isknjižiti' iz Hrvatske jer veliku većinu vremena provodi negdje drugo.
Što dakle ona postaje? Gost u vlastitim kućama, turist, posjetitelj? Mora li se svaki put prijaviti policiji i platiti boravišnu pristojbu? A njeno dijete? Ostavši bez osobne iskaznice, koja je inače dovoljna za putovanje po članicama EU, u Hrvatsku će dolaziti sa stranom putovnicom. I osjećati se vrlo domoljubno, nestrpljiva da otrči na prijavu u policijsku postaju. I sve drugo što iz toga proizlazi. Jedino će i dalje svakako morati plaćati sve kao i do sada ovoj nezasitnoj samo 'money friendly' vlasti. Uključivo 40 posto poreza na mirovinu koju je zaradila negdje drugo, što će također srediti s nestrpljenjem jer u svojoj zemlji, gdje je mirovinu i zaradila, plaća čak 15 posto.. Zakon bi se mogao zvati nešto realnije, npr. 'Zakon o prebiJalištu'?
Josipović u Udbini? Teško se oteti dojmu kako je uvjet za njegovu visoku nazočnost barem jedna ploča na ćirilici. /Petar Mišo Mihočević/