Prva dva su pitanja laka, osobna, i odgovori kratki – neću! Jer me je istjeralo i jer mi se ne da pokušat bit podoban. Nije da sam to ikada bio, stavljali su me za ravnatelja oni i onda kad nisu imali drugoga (boljega?), ali mi nisu nikada opraštali što mislim da ravnatelj treba misliti svojom, a ne podobnom glavom (kakvu uostalom nisam nikada niti imao – pada mi na pamet kako me je Radnički savjet ondašnjih Igara htio smijeniti jer sam za cvjetni aranžman za koncert Montserrat Caballe' potrošio velike pare, npr. današnjih 3.000 kuna, a nisam nikoga pitao.
Što je jedna Caballe' u usporedbi sa računom od Vrtlara... i tako...) .... dakle, podobnost: sad se čini se, događaju dvije stvari po predmetu ravnatelja Kazališta Marina Držića – politika je ostala bez podobnih za to mjesto, a možda negdje netko tko bi to želio/mogao/znao raditi nema podobnu partijsku iskaznicu, nema hrabrosti pokušati naglo postati podoban, ili mu vlastiti moral to zabranjuje. Za apelirati je na odnosnu političku silu da objavi regrutaciju. Inače će ravnateljstvo nad teatrom u rastezanju rješenja beskonačnim vedeovstvom ustvari postojati kao rupa u zakonu. Podobni svih rvackih zemalja, javite se!
Jesi li podoban, važno je kad te stavljaju!Iz dostupnog u medijima (i naravno, preko: 'alo, imaš li minut, znaš što san čula...') mogao bih zaključiti da perjanica rvacke (moram napisat 'rvacke' i jbg...) kulture i njen najkulturniji grad, i dalje plasira svoje proizvode jedino preko agilnih, manje ili više, ravnatelja. Jedino i samo. Sad će me ispljuvat da nisu svi podobni. Nisam siguran. Ako te je stavilo, pristao si biti podoban. Ako se pobuniš, kao ja, onda nisi više ravnatelj. Nema izlaza.
Jesi li podoban, važno je kad te stavljaju. Poslije je važno samo da ti završni račun nije u minusu. Možeš dovest neku od muza osobno, možeš dobiti Oskara... to ONI ne šljive. Nema se za to vremena. Ustanova ima ravnatelja i to je to. Ravnatelj dobiva lovu, ima dobru plaću. I šlus!
Pa se zato jadni ravnatelji, uz neizostavni osjećaj osobne važnosti, ili žele istaći pa nešto naprave, ili prođu kroz mandat bezbojno i bezmirisno. Koja je uopće razlika, s podobne točke gledajući, ako je poslovao pozitivno? Mi ne govorimo o kulturi, nego o ravnatelju - u svojoj biti, građaninu koji spada u prvi, ali sjedi u zadnjem redu, bio podoban ili narodni neprijatelj. S njim, analogno, sjedi i kultura.
p.s. Kad smo na kulturi, kratka definicija novovjekog Dubrovčanina (nerijetko ugostitelja): nije nikad bio na Zidinama!