Ali ne mogu podnijeti da je na Ljetnim igrama, najvećem hrvatskom festivalu kulture, glavni događaj dana studentska predstava. Da kakvi su onda drugi festivali? Nije mi dao moj škorpionski instinkt, ja mislim – čujem od prijatelja kako su platili 100 kuna za pola ure Nalješkovića na slavonsko-zagorskom. Ovaj.... Ah, da.
Istim insinktom nisam otišao na moje i privatno drage Soliste, i po ocjenama javno dostupnim, nisam pogriješio – neki spomenarski koncert mora biti EVENT, kao se to apdejtirano kaže. Sorkočević – glazbenik zaslužio je svečanost i centralno mjesto. A jadnika je, uz vrlo ne-svečano muziciranje, iz Dvora ne samo izgurala Merkelica, nego mu na finalu nije ni došla na koncerat. E, pa sad, tko je kome ovdje tko? Hoću reći : tko je kome u DUBROVNIKU tko?
Molim da mi vjerujete da se naprežem. Filmski program? Ukratko apdejtirano – WTF, iliti: koji k...? Da u Dubrovniku nema kino, pristao bih. Možda. I da ne postoje torrenti, jubitou itd. Ali, ja sam iz neke prošle škole koja, kao dandanas onaj nevjerojatni Paljetak, piše 'na mašinu' (kad sve stigne?).
Ta bi se škola mogla nostalgično nazvati vojnovićevskom, ako ćemo žaliti za prošlim vremenima. No, ako ćemo gledati u proporciji društvenog položaja Igara, onda nostalgiji nema mjesta. Jer u toj su školi od Igara 'predavali' njihovi izumitelji. Jedan od nauka te škole jest: izvedba premještena u zadnji čas, makar i rasprodana, imat će jedva pola gledališta; predstava ubačena (još gore: ubačena, pa izbačena, pa ubačena, v. Timon Atenjanin) je za one koji je stvarno žele – 'ostala' publika je zbunjena, nezainteresirana i prelijena pratiti promjene mjesta, vremena. Ne važi jedino u slučaju da npr. dirigira Muti, kao sad u Ljubljani. Što sudeći po ovakvim prosvjetiteljskim programima nikada doživjeti nećemo.
Hoću Mutia, Annu Netrebko.... hoću neki PROJEKT, događaj, event, doživljaj. Vremena je sve manje. A manje je – više!
Što je očito i logika one nemilosrdne pive od 38,00 kuna na Stradunu. Dubrovnik svašta pije. /Petar Mišo Mihočević/