Znakovi pored (auto) puta

Mišo Mihočević o referendumskoj demokraciji: Kad mogu Željka Markić i Venecija, možemo i mi!

Naši pradavni neprijatelji Mletci (Mleci, Mlečani, Veneti, Venecijanci, Benetci) koji su nam bili napizdili dužda usred Grada prije jedno tisuću godina, evo se sad opet prpaju kako će se izvuć od ispod Rima. Ma nemoj? A mi smo mogli stenjat pod vašom okupatorskom čizmom, je li? Eto na! Sve se vraća, i kolo sreće uokoli, i 'ko jamu kopa, vrteći se ne pristaje!

Mišo Mihočević o referendumskoj demokraciji: Kad mogu Željka Markić i Venecija, možemo i mi!
Za istinu, bili su to oni pokušali još prije 30 godina, isto se zvalo referendum, ma nije uspjelo. E, sad čine konat u Benetkama da ako može jedna Željka Markić, bogami može i jedna Venecija! U Hrvatskoj Željka Markić o referendum protiv zdravog razuma, a oni tamo konkretno, protiv izrabljivanja - kažu da se je, u ova dva i po mjeseca, u venecijanskoj 'županiji' zatvorilo  669 obrta, firmi, restorana, kafića, butiga i toga svega, da Venecija (Giulia) svake godine impošta u Rim 71 milijardu eura, a Rim njima vrati 20 manje. Kao, scusate, zajebali smo se. I tako svake godine. I još svašta su nabrojili. I dodali, bajdevej, referendum junior za otcjepljenje gradića Mestre od općine Venecija. 

Restaurator DU repke


Uglavnom, 89 posto je za! Usput, za ove neke podatke, skoro zaludu sam brauzir'o po talijanskom internetu, najbolje doznaš od - BBC. Kao što o škotskom referendumu najbolje pročitaš u npr. Il Messaggero-u. To su ti demokratski dosezi modernog društva, ili, bolje, dometi love o kojoj ovise i Venecija i novine. Mi ne ovisimo. Mi visimo. 

Ovaj, što sam htio reć'. Ah, to, da -  sad već vidite kamo smjeram, a?  Kolo srjeće uokoli vrteći se ne pristaje – kad smo u onom očaju bez hrane i vode devedesetprve sumnjali da u Zagrebu otvore šampanju svaki put kad na nas četi istresu bombu, ukazao se je Aco Apolonio, u datim vremenima inače uvijek poštene i iskrene politike što ona po defaultu jest, pokretač pokreta za restauraciju Dubrovačke Republike (kako bi lakše postala trebinjska rivijera).

Kolo srjeće se okrenulo, Trebinje nije glavni grad Dubrovnika, ali mu Dubrovnik postaje sve više nalik – svako malo ukine se nešto, em carina, em ovaj sud, em onaj sud, em ona uprava, em hrvatski ministri izjavljuju da tih pedesetak tisuća ljudi nije vrijedno autoceste, te ne može, pa može most, pa ti treba skoro treba pasoš za otić u Metković... Grad se bori za neke olakšice, Zagreb se niti ne sjeti, Dubrovnik je blizu samo kad u nekoj tuđoj anketi ispadne najljepši i najbolji na svijetu, i kad se nekakav visoki dužnosnik (mada ih ima ispod 170 cm) treba pred nekim hvaliti.

Pa se ja eto pitam, koliko Dubrovnik pošalje Zagrebu, a koliko mu Zagreb vraća, od '91 do sada? Koliko u poštivanju za ratno herojstvo i najveći doprinos za priznanje NRH, a koliko konkretno u lovi? Kako smo rekli na početku, duždeva nam je pun kufer, još od prije tisuću godina.

p.s. Predsjednik Josipović je počeo pričati viceve. Očekuje se da počne puštat obrve.

  • Autor: Gospari.hr
  • Foto: MIŠO MIHOČEVIĆ
  • Objavljen: 23.03.2014 19:13
  • Posljednja izmjena: 23.03.2014 19:14

Nema komentara

Komentiraj članak

Potrebna je prijava kako biste komentirali.