Do tada sam nekoliko puta na pregovore išao sasvim sam, pa mi nije bilo neobično što me pretežno žutokljuni pitomci gledaju prijeteći. Nisu me nikada voljeli, čak ni oni kojima sam poklanjao šahovnice. Pour souvenir. Zrak u 'Komandi mesta' bio je nabijen nervozom. Sve zgrade uokolo imale su neobično zatvorene persijane. Bio je 26.5. i to 1992.
Ostavljen sam u prostoriji u kojoj smo uvijek pregovarali (učionica škole), sa, također neobično, čak četiri vojnika sa strojnicama pred vratima. Pregovora nema. Do tada inače prema meni uvijek krajnje ljubazni reaktivirani pukovnik, čija unuka svira klavir pa onda to kao ima veze s Ljenim igrama, recimo, ima sasvim drukčije lice – odrješito, kratko, vojnički, i sa slapovima mržnje, kaže mi da se njegove snage povlače na nedefiniranu liniju prema Cavtatu.
Rijeka dubrovačka naglo dobija dimenzije najšireg dijela Amazone, valovi se pretvaraju u aligatore... sam u raljama bijesnih okupatora.
Moram na WC, penzionirani pukovnik mi daje pratnju. Pozna čovjek svoje ljude... na putu do 'tamo' i natrag uspijem od tek unovačenog novosađanina doznati da on misli da je u Igalu, i nje mu baš jasno zašto moraju otići iz bratske Crne Gore. Najs.
I tako. Odlaze nakon pet, šest košmarnih sati, i nakon što su, sebi dosljedni, pokušali zapaliti vrtić. Vraćam pukovnika. Gase vatru pri samom ulazu i nestaju prema izvoru.
Ostajem sam pred smrdljivom 'Komandom', na vrhu ulice, uz ogradu. Sloboda. Ali što s njom??? Ne treba ti kad je imaš.
Trčim u Crveni križ. Objavljujem da su otišli. Suze, veselje... javljam se uživo u Radio Dubrovnik.
Radio Zagreb u Kronici dana objavljuje to kao neku petu ili šestu vijest. Toliko je bilo važno oslobođenje Hrvatske, i to PRVO uopće oslobođeno područje. Urednica je još uvijek tamo. Nadam se da nije nesretna.
Bio je, dakle, 26. svibnja 1992. godine.
Slijedeće, 1993., 'vlasti' odlučuju da se obljetnica oslobođenja obilježava 23.5. Par godina kasnije nestaje sa radija snimka mog javljanja iz Mokošice. Jer sam ja, a ne ONI, 'oslobodio' Mokošicu, i valjda na krivi dan. Njih nigdje nije bilo, nisam imao izbora.
Sorry. Neću više nikad. Ali ću se držati Gregorijanskog kalendara.
p.s. Pada vodostaj, pada BDP. Nikako da padne Vlada.