Onako da su mnogi kolege i supisatelji na portalima skoro optužili publiku za ilegalno spavanje na legendarnoj generalnoj probi. Koja se za generalnu nije pripremila. Jer se niti u životu nema ni za što pripremiti.
Ne dam! Ne dam publiku! Publika je ovdje narod, autori vlast - upravo je zbog toga publika na generalnoj, baš kao narod u ovom stvarnom životu, gotovo šutke gledala što radi vlast. Tu i tamo neki solitarni glas, kao osamljeni status na fejsu. Vlast završila svoje priopćenje, narod se razišao. I to je to. Sutradan javnom priopćavanju prisustvuju izabrani. Kao, recimo, Sabor. Ovaj hrvatski, koji je zaboravio da je još jučer bio narod. Glumci poput ministara sa unaprijed zadanim partijskim zadacima. Sabor, koji se okupi svake svete godine, plješće. Mlako, kao da su sebi izglasali povišicu od samo 1% ili odrađuju dodatak na podvojeni život.
Utoliko je otvorenje Igara bilo ono što umjetnost nekada ili često, treba biti – odraz društva. Utoliko je kompozicija ovog otvorenja refleksna slika stanja u Hrvata – svačega, ničega, prividno i natureno veselo, izsiljeno, nekad predugo i predosadno, ne daje izbora, pretežno neki 'laganini' (nikad mi se nije sviđala ova čudna izvedenica iz talijanskih cipela), tek mjestimično kao ozbiljno, kao da podsjeća na Milanovićeve latinske citate, ili da ima nešto i za akadamske građane... jer smo mi vrlo i često kulturan narod s nogama u klasičnom, ali poznamo i can-can. I čuvamo tradicije pa plešemo linđo. Dok se vlast kune u slobodu. S pozornice. A narod pred televizijom gleda prijenos iz Sabora. Toga nam je dosta u realnom vremenu, pak.
Jer ima i ona druga, takorekuć, plemenitija uloga umjetnosti – uzdizanje duha, podizanje i prepoznavanje emocija, neopisivost dostojanstva, uzvišenost, nedokučivost...: otvorenje Igara naziva se 'svečanim', naime. Nisu mu ga 'naši stari' uzalud i slučajno prišili. Otvorenje je uvod u nešto što treba biti posebno, izuzetno, svečano, uzvišeno, dostojanstveno, nešto što će upravo odvesti nam pažnju od računa za vodu, kredita, ovrha, od zubobolje i zdravstvenih kartona do kineskih suvenira na stolovima popločanim i stoga neprohodnim ulicama, čak i od drugih koncerata i priredaba izvan Igara. Utoliko, dakle, ovo otvorenje nije uspjelo odlijepiti se od zemlje i odvesti nas u neki uzvišeni(ji) svijet. Utoliko su i publika na generalnoj probi, kao i Sabor slijedeće večeri, ostali uglavnom u tišini i bez neke impresije. Ničega nedostižnoga u tih pola sata. Da je barem Himna slobodi počela nekoliko sekundi prije i uskočila, prekinula (inače vrlo estetizirani) ugostiteljski segment priredbe, lakše bi ju bilo nazvati i ponešto svečanom.
Dubrovnik u meni je priredbu savršenim govorenjem utješio Maro Martinović, dragocijeni baštinik čistog, pravog dubrovačkog, jedan od par preostalih. Odavno mrmorimo kako je ona Jupina Trilogija zadnja zauvijek – mi nismo više vlast, Orsate, mi upravo gledamo kako Dubrovnik 'ište pustu hrid', dok sloboda, ne usuđujući se, uzmiče pred stolovima sa umjetnim cvijećem. /Petar Mišo Mihočević/