Piše: Petar Mišo Mihočević
Onda dođe kraj slijedeće godine, pa opet ne valja, ali opet nije važno, odmah od 1. 1. sve se mijenja, nabolje, naravno, raste proizvodnja, smanjuju se porezi, navaljuju turisti, očekuje je rast svega i svačega. Uostalom, kako smo odavno zalijepljeni na dno, kod nas je moguće samo dizanje. Pa se može reći da ćemo od 1. 1. na dalje biti u stanju rastuće erekcije, što znači da ćemo se osjećati udobno - jer smo stvarno za penis (uf, ne valja, treba reći: za kurac! Pardon).
Ja bih, ovom prigodom i prije nego upadnem u kolektivnu narodnu erekciju, želio podvući jednu crtu. Ispod dva grada.
Kaže, naime, predsjednik Milanović da Dubrovnik ni u ludilu ne može dobiti autoput do sebe, da 'malo dalje' ima cestu koja je ionako uglavnom prazna. I da će dobit Pelješki most, i da što onda kad će toj most bit brzo gotov.
Razlog je vrlo konkretan: po predsjedniku Vlade države u kojoj se još uvijek nalazi, Dubrovnik ima 20 tisuća stanovnika (slovima: dvadeset tisuća). Je li to u nekoj valuti ili toliko možemo dobiti ako nas procijeni npr. Ljubljanska banka? Dakle, Dubrovnik je jedno nevažno mjesto koje stvarno ničim nije zaslužilo da ima više od dva aviona dnevno pod uvjetom da ne puše bura. I pod uvjetom da se zaboravi da ga nije bilo, da niti priznate Hrvatske bilo. Tj. upravo mu je u tome grijeh. A tih nekih 500 milijuna eura što ih godišnje šalje u Zagreb ima slati i dalje, jer bi Vlada mogla odlučiti i Zidine preselit u npr. Beograd kao ratnu odštetu za duševne boli koje smo mu zadavali devedestprve i šire.
Druga polovina moje tužne crte ide pod Vukovar. Tamo uopće nema ljudi, tvrdi Vlada. Imaju neki stanovnici, doduše, ali to nema veze. Jest da ih je netko bio nešto malo nagazio i srušio par kuća, ali počinitelj nikad nije pronađen, i što sad to ima veze.... Ustvari, na ovo mi se fizički povraća pa bolje da ovdje završim svoju novogodišnju crtu.
Što me neće spasiti od snažnog i stalnog dojma da upravo dva grada, dva mučenika, dva heroja, dva simbola, dijele ovu tužnu podcrtu tretmana Vlade jedne države, u ovom slučaju slučajne, nesnosne Republike Hrvatske.
Vladaoci (vladatelji, vladavci, vladavitelji??) su kod kuće odgajani tako da sa roditeljskim pedigreom postanu veliki državnici u puno većoj zemlji s narodima i narodnostima. Što su za to krivi, u ovom slučaju, Vukovar i Dubrovnik?
Tužno je što se ova moja crta neće pomaknuti još koju novu godinu. Veselo je da (dok) sve ovo možemo progutati. U slijedećoj godini želim nam svima strpljenje i dobru probavu. Kuku-ru-kuku, Paloooooomaaaa!!!
p.s. ovih dana su se po fejsu svi hvalili kako su im ispale sarme, kolači... to se dogodilo i meni. Ispale mi prikle po cijelom dnevnom boravku.