Kakvom narodu, Hrvatima napose, treba predsjednik koji bi možda, i ako, i međutim? Za iako, makar, premda imamo već premijera-primjera. Napeto sam čekao i nisam dočekao. Što je predsjednik jedne države? Svakako nije netko Josipović – type, kojemu su doduše, stanovnici ove zemlje građani, a ne seljaci, ali mu riječ Hrvat ne može od ispod gebisa dok putuje po regionu boreći se za sva moguća autorska ZAMPrava.
Ne može se opravdati da zbog operacije očnog kapka ne može primijetiti u kakvoj je krizi ovo sr..., pardon, ova država , i da stoga ne treba loptice, engl. – muda, za sazvati Vladu i išamarati one ministre u kratkim hlačicama, razbucat ih k'o svinja torbu, i natjerat da nešto i rade.
Što mu Ustav ne samo dozvoljava, nego i naređuje! A sad vidim da je neosporivo civilizirana gđa kandidatkinja jedna potpuno retro pojava, od frizure i odjevnog stila, do ne-talasaj-dok-te-ne-izaberu... Glupi jesmo, ali smo se toga naslušali. I na*ebali.
Tekući predsjednici države, odnosno Vlade, sa oko 98 % tzv. ministara, operirani su od domoljublja. Da nisu, znali bi i napraviti nešto. Domoljublje je emocija koja potiče i nadahnjuje, a ne bolest kakvim ga tretiraju. Njoj je, treba reći, lako izgovoriti riječ 'Hrvat', kad sluša i kad ne sluša himnu, ali je to odavno nedovoljno i za radno mjesto jednog od deset nižih savjetnika za PR u nekoj općini od 80 stanovnika. Za predsjednika je potrebno još nešto malo, a zove se – stav!
E, sad.. Stav... hm... po principu da je najvažniji princip znat odustat od principa. Odnosno, stav da možeš razlikovati stvari, dobro od lošeg, korisno od nekorisnog, moral od politike itd. Prije dosta godina tvrdio sam jednoj tada velikoj partijašici da rade sasvim protuustavno, jer su, uvodeći partitokraciju, oduzeli ustavno pravo građaninu da bira svog zastupnika, i nisam prihvatio iscrpljujuće objašnjenje da drukčije ne može, da se svatko može kandidirat' itd. itd. Ae. Pa mi se sad lijepo dogodi da podupirem Željku Markić, i biranje po imenu i prezimenu!
Etotigana! Jest, znam, glup sam, tj. najgluplji. Ali znam što znači niži izborni prag, na primjer, i podosta ili sve oko elemenata kukavičjih jaja. Pa me, ne poznavajući me, podupre jedan uvaženi društveni znalac, koji ispljuva Markićku i kaže kako ona zadire u Ustav, što je opasno, ne kažem da nije, i da je to mogao odraditi Sabor kroz doduše dugu i mukotrpnu proceduru. Dakle, narode, što je nama?
Ovakav Sabor koji je postavio SKH u svim svojim oblicima, da izradi zakon po kome od njih nitko nikada neće vidjet ni saborsku menzu, kamoli plaću, penziju i sve ono ostalo od čega nam se vrlo povraća.
Helouuu? Nego se neki otriježnjeni saborski odbor sjeti dapače proglasiti pauzu na narodno mišljenje. Gdje smo stigli kad nam jedna obiteljska udruga može i treba granatirati Ustav? Imam pitanje: KOJOJ izbornoj bazi ima Željko Kerum objasniti, da ne kažem odgovarati, za to što mu je narodni honorar za zastupništvo u Saboru pišljivih 330 tisuća kuna po sjednici, i što je za te pare napravio za svoju izbornu bazu? ( mandat = cca 1 milijun, nazočio na 3 sjednice, podijelite...). Gdje je odgovornost, obveza, npr. onakva u Kanadi kakvu je spomenula gđa Kitarović ? Nema toga u Rvata, podobnost prije svega, rodbinske veze nakon toga, zatim 'ko je jamio... i tu je kraj. Pa se je tako kroz ovih dvadesetak godina iz nečega što je trebao biti konsenzus, izborni sistem u Hrvata pretvorio u proces s incestuoznim posljedicama. U ime 200 obitelji.
p.s. Posljedično predlažem da se HAC, za priliku monetizacije, preimenuje u Auto-in-ceste.