Jest da je po opisima očevidaca koncert na Jezuitima možda najmanje glazbeni promašaj, ili to baš i nije, jer nikome nije lako prosuditi o npr. zadnjem stavku (posebno onih zadnjih pedesetak taktova) meni inače najdražeg violinskog koncerta, kad na pola metra od tebe nekome ispadne pjat, pa nekome drugome pantaruo ( viljuška, vilica... možda i gebis), vjerujem da je teško ne zamišljati Čajkovskoga kako onako pometovski rukama krči mladog pijevca, i priča kako 'pečeno bijehu donijeli...'.
Što nema veze s notama, gudalima i plaćenom ulaznicom. Ovakvi koncerti nemaju veze s velikim festivalima, još manje s velikim događajima, osim maybe po broju sudionika. Rekao bi veliki Joža Vlahović: najme, kaj? – Ili treba na vrijeme otkriti da tamo postoji restaurant, pa se dogovoriti, a u slučaju izostanka gospodskoga sporazuma jednostavno koncert održati negdje drugo. U ovom primjeru neću sugerirati neku crkvu iz razloga bratoubilačkog rata.
A ako nema negdje drugo, a bojim se da nema i da više nikad neće biti za ikakav sastav veći od kvarteta, onda treba sasvim odustati. Treće ili četvrto nema.
Čajkovskome se u Gradu naJme događa da će, ukoliko se išta od kulturnog ljeta održi na životu, najzastupljenija forma biti ona koju je sam nazvao protuprirodnim bludom (klavir + violina ). On, tj. Čajkovski, nikada neće pobijediti potrebu za ishranom, kao što je ishrana u kombinaciji sa prežiglim uljem u Dubrovniku već pobijedila sve redom, od prvog do zadnjeg kompozitora od prapočela do danas. Na redu su jedan po jedan dramski autor. Jedino se još kako - tako drži pokojni Shakespeare. O tome ćemo ovih par dana, kad napišem ovo o Ladu što sam ustvario nakanio.
Najme, kaj? Jeste li znali da zbog Lada sa nekih velikih međunarodnih folklornih smotri odustaju mnogi ansambli, jer su svjesni da uz Lado nemaju što tražit? Da je Lado jedna infektivna institucija, koja je u Japanu prouzročila epidemiju hrvatskog folklora koji sada vježba i pleše preko trideset tisuća malih i manjih Japanaca? Da jednostavno na svijetu nema bolje! Nema! Kao što ni ova naša Hrvatska, poznata trenutno po najgoroj ekonomiji od postanka Europe, nije nikada imala bolji proizvod. Jesmo mi izmislili i kravatu, i ciljnik za minobacač, i torpedo i svašta još (iz bratoubilačkih razloga neću navest ništa od Tesle, ali je sve naše), ali Lado je jedini živ, živ i životan. Sve su nam drugo izimitirali i pokrali, ali da ih vidim da naprave neki Lado!?
Evo ako ni Kinezi još nisu uspjeli, ne treba trošit riječi. Lado in China. Ne može Kinez otplesat onaj 'Šibenik' tako da pokaže nadmoć muškarca nad ženom, da vježba od vrtića do penzije, ne može nitko na svijetu nikada nadići Ladovu nevjerojatnu vrckavu, šaljivu i ozbiljnu Podravinu. Lado je Hrvatska. Nekada je spadao u 'narode i narodnosti', i dosta bezbrižno obilazio svijet. Danas kad spada samo u narod, jedva spaja kraj s krajem. Kao i narod.
Imao sam potrebu ovo napisati. Ne poštujemo svoje. Klanjamo se izrabljivačima, imitatorima, kradljivcima, domaćim i stranim, pa u stavu dubokog, neprekidnog poklona koji nam ujedno istakne i stražnji dio tijela, ne vidimo očevidno. Jer je naše.
Zato svi na Lado, ma gdje bio! I, naravno, na Linđo, ako ste u Gradu!
Proglašavam vas folklornim obveznicima! I pitam svoju skupusanu glazbenu naobrazbu koliko je program sastavljen od Wagnera, Čajkovskog i Dvoraka – barokni. Osim što je, najme, izveden ispred jedne barokne crkve... ili nije spadao u koncepciju? Help! /Petar Mišo Mihočević/