Onda je jučer na brzinu opet došao dan od Oluje. Koji je započeo samoubojstvom (još) jednog branitelja. No comment jer previše boli. Pa se onda u komadu srušilo pola našeg ratnog zrakoplovstva. Pa sam iskočio pred rudu i ministru Kotromanoviću sugerirao ponašanje u dogođenom nam gubitku osnovnih sredstava - siguran da se nije sjetio dati ostavku, predložio sam mu da umjesto ostavke da pohvalnicu pilotu koji se je spasio iz letećeg groba. Da narod ne kaže da nije ništa napravio.
Zatim su negdje u Kninu na nekom skupu govorili Milanović i Josipović gdje ih je, kako predaja kaže, izzviždala neka rulja koja se predstavlja kao branitelji nečega što ta dvojica nikad nisu zamijetili. To nešto se zove Hrvatska i to njima beskonačno ide na živce. Ne jebu zviždanje, ali im Hrvati ozbiljno štete seksualnom životu. Žao mi je da nisam tamo bio. I ja sam branitelj, ali ne znam zviždati, pa bih bio investirao u jedno deset kila trulih jabuka koje je lako naći kod svakog Hrvata koji i dalje misli da se smije živjeti od domaće poljoprivrede. Ne znam da li to konkretno predviđa Plan 21. Pitao bih Milanovića, ali se ni on toga pijetlovskog plana ne sjeća. Pijetao na engleskom je inače 'cock'. Iliti quratz.
Kako sam ostao zatočen na plaži, umjesto da vježbam gađanje u Kninu, sjetio sam se toga dana 1995. u Dubrovniku - bio je lijep, sunčan dan, kao i vedra večer prije kroz koju su se pred Hotelom Argentina (u kojoj je bio moj ured za vezu i uredi međunarodnih misija), počela skupljati ona neobična vozila s antenama i natpisima tipa 'CNN', 'Sky','BBC' i sl. Naravno da sam znao da se sprema nešto veliko, ali su me moji vlastiti Hrvati držali u velikom neznanju. I svaka im (Lošu Domazetu, Amerima ??) čast - navukli su sve medije u Dubrovnik s (dez) informacijom da ćemo oslobađati Prevlaku. I onda, toga jutra - opsada ureda, na skalama od prizemlja do prvog kata red u kojem između ostalih prvorazrednih faca, stoji i Christianne Amanpour. Big shit! I ono malo što znam, ne smijem reći; ne znam ustvari što znam; moram nešto znati da ne ispadnem kreten iz hrvatskih časničkih redova, uz punu svijest da mi je zadaća cijelo društvo zadržati u Dubrovniku što duže. I pri tome ne podcijeniti 'protivnika'. Ali Amanpourica i jedan od Sky News ( jako poznat ratni komentator, ali evo ja zaboravio ime), ne puštaju lako. Amanpourici osobno skuham čaj.
Onda kao imam važni telefon. Onda me ona nešto pita, ja muljavim po općim mjestima o moralu i nemoralu, pravu svakog naroda na samoobranu i one slične trice i kučine kad ne znaš što ustvari imaš reći. Po onoj Churchillovoj : kad ne razumiješ ono o čemu govoriš, budi nejasan. Ali ne možeš s ovom ženskom.
Počinje se komešati, vidi da muljam. Ulažem sve šarmove, izrabljujem domoljublje... I lomim joj zadnji živac prijedlogom da se otiđemo okupati jer je dan - tako divan. Da se pogledom može ubijati, poginuo bih na licu mjesta. Na skalama stalna buka, žamor, komešanje. Svi čekaju svoju ekskluzivu informaciju. Sunce jača, ali se od koncentracije uopće ne znojim. Dapače. Ne znam da postojim. Da li uopće znam što govorim? To jest, jedino pazim što govorim tako da ništa ne kažem. Amanpourica šizi, zove London, NewYork, ParisTokyo... I onda ona meni otkrije da je Gotovina napao Srbe u Bosni! Sve skupa, brutto jedno dva sata. Ali su u brutto-brutto, svi izgubili čitavih 24.
Skale do ureda prazne se u dvije sekunde. Ispod hotela se pale motori. Svi prema sjeveru!
Ciao, Sky, BBC i svi ostali.
Život je, ustvari, news bar.
I toga dana bih, kao jučer, bio otišao na plažu jer sam posao, kao svoj privatni jučer, obavio. Ali, Banja se je Luka počela braniti bombama po Konavlima... I u obrani, kao što to kod Srba biva već vekovima, prekinula 3 mlada nedužna života u Zatonu. Siguran sam da zaljubljeni mladi par pred vjenčanjem na nas vječno gleda anđeoskom dobrotom vječne ljubavi. Mada ih nisam poznavao, do svog groba ću ostati slab na njih dvoje.
I sad da ne bih nekoga pogodio jabukom! Ma što jabukom...