Na toj liniji ovogodišnjeg Dunda Maroja mogli bismo i probaviti, uz nešto sode bikarbone, doduše, da nam nije pitanja: je li upravo Dundo Maroje komedija koju treba pretvoriti u estradno postavljenu tragediju, i to baš na njegovoj poljani posred Dubrovnika, da bi nam pokazao kako život nema smisla? Je li Držić napisao tragediju kojoj se publika smijala skoro 500 godina, ili je mislio na ovu 'komediju' kojoj se - ne smije nitko? Zašto je komedija sa veselim završetkom postala tragedija bez završetka, koja repom umjesto glave (Negromanat) mlati po posljednjim atomima snage i strpljenja publike? Je li nam potrebno, ne baš udobno, sjedati bez pauze dva i pol sata u stalnoj pripravnosti na smijeh, da bismo izašli kao kokoši 'obarene' parom strašnih nakaza iz prologa, pardon, epiloga.
Zašto uopće igramo Držića?
Svijet je uvijek stajao naglavačke, pravog vremena za život nema. Ali uvijek ima nade, nije valjda Kairos stvarno samo izmišljeni lik. Kao što je, usprkos Držiću, ovdje izmišljena ruska židovka koja je mogla jednostavno ostati muško i zvat se jednako Sadi, i biti jednako mafiozan/na. Držić, dakle, prestaje biti dovoljno dobar! Zašto ga onda igrati, ako njegovo pisanje treba izokrenuti, likovima promijeniti spol, ne pustiti im da pobijedi ljubav nego ih prije kraja poslati u garderobu? Nije li poštenije napisati sasvim novi tekst, pa makar i vrlo naslonjen na Dunda, kroz interpolacije pokazati ili upotrijebiti što je od njega upotrebljivo. I angažirati Jelenu Rozgu sa 'Da se desi kemija', koja ne bi bila ništa manje pogrešna, dapače, realistična, od ode ljubavi Peppina Gagliardia. Jer je kao ova iz Rima. Un amore grande? Kužimo, jer smo pročitali komad, velika ljubav za lovu, valjda, dok one prave nema, ali zato jer akteri iščeznu kroz volat od Peskarije prije nego Maro kaže onu legedarnu 'Pera, proooosti'. Izjavljeno je da je predstava rađena onako kako je vidi autorski tim, a ne publika. Ma nemoj! Najbolje da predstavu radi publika, a gleda je autorski tim. Kao kaznu za počinjeno djelo. Objavljeno je također da je glumcima prepuštena svaka kreacija. Što se odlično vidi, u nekoliko izvrsnih glumačkih ostvarenja, ali problem nastaje baš kod te nevoljne publike, jer pojedinačne kreacije ne izrađuju i međusobne odnose, svatko je svoj, situacije se doimaju plošno. Nismo se snažno uvjerili da između Pometa i Petrunjele postoji nešto puno više od želje za 'ševom', uprkos obilnoj cvjetnoj rekviziti, na primjer. Kao što je teško bilo zamisliti ikoga u krevetu s Laurom (opet, jedna od naših ponajboljih glumica uopće, izvrsna kao i uvijek, i bez uvrede, please), gdje izgleda Držić opet griješi – nije li Laura ta zbog koje nastaje cijela zvizdarija? Što je onda uopće 'kurtiđana', kad ne broji lovu? I kako joj Tudešak može biti tata kad su otprilike istih godina? Od kuda se jedna njena seksualna zaposlenica odjednom zove direktno i ništa manje nego Eržebet? Mada nam je bilo simpatično da je jadni Đivo konačno nešto i poševio, makar i dotičnu Eržebet, i to nakon punih 500 godina. Nikad ne reci nikad!
Ili se računalo na to da nitko od nas nikad nije vidio niti jednoga Dunda, pa 'che la vada'?
Ali onda opet Vojnović.. ovo je Dubrovnik, ljudi....!
Epilog (prolog!): odlazeći na predstavu, na kojoj su nas nekoliko kao akreditirane novinare staviti u osmi red, koji je ispao deveti, i to sa strane, imao sam duhovne vježbe u smislu: pazi kako gledaš, ne budi konzerva, hebo Kostu Spaića... I našao se u desetak prvih minuta – u lagano moderniziranoj Kafetariji, osim što je Miše Martinović ovaj put bio publika (još jedan usput: zašto je automobil u predstavi baš Ballila iz drugog rata?). Upalio sam sve kontrolne točke, ali nije išlo. Dosta dijelova znam na pamet, tu će biti još jedna nevolja. Pogledavao sam na sat, jedna je cura bila na fejsu neko vrijeme. Jedna je gospođa ubila oko. Možda je problem u meni? Ili u Vojnoviću? Ali svakako nije u Držiću - od njega smo najmanje vidjeli.
p.s. Jedan frend na fejsu nudi besplatno dvije karte, i ima problema. I on je iz Grada, ako je u Gradu, a ne u Držiću problem.