Zašto je Romeo i Julija u Skočibuhi velika, odlična predstava? Ukratko zato, jer je redatelj poštovao autora. Jednostavno. Bez novih pročitavanja i masturbacija sa živim kokošima, zapošljavanja Julije preko Student servisa i susreta sa Romeom na burzi rada, na primjer. Dok su im se roditelji isposvađali jer su imali zajednički biznis i jedni će drugima opizdit ovrhu. Na primjer. Kakvih nam je iščitavanja tekstova i kroz njih soljenja pameti preko glave u Gradu koji je već tako zadan i tako naviknut... koji je, opet samo na primjer, prije 40 godina vidio isti komad u režiji Franca Zeffirellia, i nije ga otkrio tek neki dan.
Ovaj Romeo i Julija (valjda: 'ovi'...?) je kondenzirani, nabijeni umjetnički čin, odlično ispričana poznata (ako ne i otrcana, pa zbog toga tim više...) priča o ljubavi, moći, nemoći, običajima, zatucanosti, ljudskosti, o mržnji, o prijateljstvu, o časti i nečasti, tko bi sve nabrojio... pa ju je tim daleko teže dostojno, ako ne i - pristojno ispričati.
Usput, ne znam gdje je jedan naš kritičar u Skočibuhi ugledao dorske stupove, pa i zbog njih popljuvao predstavu, očito nesvjestan kako je Skočibuha, uz Lovrjenac, pružila dragocijeni zaklon Shakespeareu i Igrama koje se poput Palestine, bombardirane pantarulima, pjatima, kartonima od pizze, oskvrnute ružnoćom okružujućih suvenira, stalno moraju braniti, uzmicati, pogibati na sve manjem i manjem teritoriju. S jedne strane. Od uznositog događaja najviše važnosti u općoj i (posebno) lokalnoj percepciji, Igre je pohlepni neo-liberalizam pretvorio u svojevrsne hackere – kao da one upadaju u neki drugi sistem, umjesto da je jasno da su hackeri 'oni drugi' koji ustvari ključe od Grada niti nemaju. Shakespeare u Skočibuhi, Vojnović na Lokrumu... a u Gradu?... sve ostalo raja, pusta raja, rekao bi pokojni Conte Ivo.
Bilo kako bilo, ova predstava vraća vjeru da je još negdje nešto ne samo moguće, nego i potrebno. Pod uvjetom da Igre ne namjeravaju ostati imune na Grad.
Romeo i Julija naravno nije savršena predstava, ali joj niti jedan nedostatak ne smeta. Vidjeli smo jednog dosta linearnog Romea koji hoda po jednoj, mada iskrenoj emociji, ali koja je katarzična od početka do zadnje scene. Pa što onda? I ponekog od njegovih prijatelja koji na akademiji nije naučio da i urlanje mora biti razgovijetno za publiku. Ali smo vidjeli i jednu nevjerojatnu Juliju koja me je (rekao sam joj) vrlo podsjetila na veliku Vivien Leigh. Kreacija za pamćenje. I neobičnu, alkoholiziranu ali potpuno funkcionirajuću i glumački izvrsnu dadilju. I na trenutke iskreno veličanstvenog Julijinog oca. I odlično urađene scene mačevanja, do krajnje realističnosti, sve sluge i prijatelje s jedne i druge strane gotovo pa bez ikakve greškice, pa život u pretakanju situacija, polarizaciju stava i emocija, i svašta još što čini ovu predstavu konačno dostojnom epiteta pravog festivalskog događaja. Nakon deset godina (i pardon ako sam nešto previdio, ali stvarno nisam ništa drugo zapamtio posljednjih godina, mea culpa). I kakvi dorski ili korintski stupovi? Od stupa ne vidjeti predstavu ... ovako jaku predstavu koja nam je vratila nešto malo nade da ima nade i za hackere!
Ukoliko se ne dogodi, što je sada puhanje na hladno, da neka buduća festivalska vlast skine Romea s repertoara iz sasvim neumjetničkih, dakle osobnih razloga. Osobne svađe i netrpeljivosti, svjedok sam bio kroz godine, koštale su Igre dobrih predstava i puno novaca. Ovdje ne mislim na one katastrofalne prošlogodišnje premijere koje nikome nisu služile na diku.
Zato, budite nestrpljivi do slijedećeg ljeta (ljeta??? Što je ustvari ovo???) svi koji ovog Romea niste vidjeli na ovogodišnjim kišnim Igrama. Kao što ste sigurno primijetili da nam nadolazi Dundo. Nadajmo se da mu neće trebati zaštita.
/Mišo Mihočević/