Ono onomad (čuj' mene, da 'onomad') kad se je jadni i nesretni narod Slavonije utapao, opraštao od jedinih kuća i preko noći završio u izbjeglištvu kod rodbine, sportskih dvorana (čak i ispred!), polunapuštenih nečijih domova i kojekuda drugo, imao sam poprilične probleme sa sobom: iz nepoznatog razloga, trebalo mi je dva dana da počnem okretati one humanitarne telefone. To inače nije slučaj, nazovem uvijek, pa makar i samo jednom. Dvojbe sam objavio na fejsu, uz šarene komentare – od 'daj, ne budi lud', do dijeljenja istog mišljenja. Danas sam siguran da mi je prvu sumnju utisnula vlast, o čijoj akciji i reakciji, brzini i učinkovitosti, nećemo više. Pogledajmo gdje smo, onako općenito.